Policijski službenik je iz službenog pištolja brutalno likvidirao Amru Kahrimanović. Najnoviji tragični događaj je šokirao, ali nije i iznenadio poznavatelje brojnih problema u policiji.
Od prošle godine se pamti slučaj pripadnika Granične policije BiH koji je bez motiva koristio vatreno oružje nakon fizičkog napada na dvije osobe na Ilidži. Postavlja se pitanje. prati li iko crnu statistiku samoubistava policajaca i da li će početi nakon vijesti da je policajka u Jablanici oduzela sebi život, a još se pamti samoubistvo 21-godišnjeg policajca u Banjaluci s početka godine. Koliko se zanemarije mentalno zdravlje policajaca otkriva i razgovor sa psihologinjom, doktoricom psiholoških nauka, kliničkim hipnoterapeutom Andreom Vlašić koja radi u kriminalističkoj policiji MUP-a Kantona 10. Šokantno je, da je prema svemu sudeći, Andrea jedini psiholog u BiH koji radi sa policijskim službenicima, prati njihovo mentalno zdravlje i pomaže ujedno i žrtvama koje trebaju ispitivati stručne osobe.
“Psihološki profil kandidata bi trebao biti ključni aspekt kod zapošljavanja u policiji. Mi u drugoj županiji provodimo profesionalnu selekciju kandidata za policijske službenike kako bi bilo što manje izvanjskih utjecaja prilikom zapošljavanja. Eliminacijski kriterij je psihološka provjera. Ako ne zadovoljavate svojim psihološkim profilom i ako nije adekvatan za rad u policiji i za nošenje oružja, to vas automatski diskvalificira iz selekcije. Ta provjera mora biti veoma stroga. Moraju se isključiti svi indikatori: psihopatologija, psihoza, poremećaj ličnosti, agresivnost i dr”, govori na početku razgovora psihologinja Vlašić.
Da li su neophodni psiholozi u policiji?
Koliko sam upoznata, ja sam jedini psiholog koji radi na ovakvom radnom mjestu, koji se brine za policijske službenike i ostale zaposlenike MUP-a, ali ujedno radim krizne intervencije nakon svakog traumatskog ili događaja koji bi mogao biti traumatski, ujedno radim i sa žrtvama, posebno sa djecom, jer Zakon o zaštiti djece i maloljetnika u kaznenom postupku pripisuje da stručna osoba mora da ispituje djecu koje su žrtve ili svjedoci. Mi smo svijetli primjer u državi, ako govorimo o načinu kako to radimo, a radimo ujedno i psihološko savjetovanje maloljetnih delikvenata kako se ne bi vraćali kao počinitelji kaznenih dijela.
Koliko su značajni redovni sistematski pregledi?
Krucijalno je pratiti mentalno zdravlje kroz redovne sistematske preglede. Oni jesu propisani, kod nas konkretno jednom u pet godina za policijske službenike, a pripadnici specijalne jedinice svake dvije godine imaju sistematski pregled. Međutim problem je šta dalje? Šta i kada utvrdimo da osoba u tom trenutku nije zadovoljila barem što se tiče psihološkog profila, ako on nije u tom trenutku adekvatan, ne možemo ih otjerati s posla već se moraju dalje pratiti, imati psihološku podršku i psihoterapiju. Oni moraju biti zbrinuti kako bi se mogli vratiti na svoje radno mjesto. Praćenje je u policiji važno ne samo zbog toga što nose oružje, nego i zbog toga što svaki dan dolaze na posao svjesni da izlažu svoju glavu, noseći je u torbi, jer nikad ne znaju šta im se može desiti. Nisu u potpunosti opremljeni, niti imaju kondiciju. Kod nas (op.a. u MUP-u Kantona 10) će sada 60 policajaca ići na međunarodnu obuku borilačkih vještina. Mislim da je to jako bitno. Policajci moraju biti sigurni u sebe kada izlaze na ulicu i kada imaju posla sa najgorim tipom ljudi, a to su kriminalci, potrebna im je oprema i kondicija da nemaju osjećaj ugroženosti.
Veliki broj policijskih službenika je nakon rata iz vojske prebačen u policiju. Da li je to bio razlog više da se potpuno drugačije pristupa mentalnom zdravlju policajaca u BiH?
Oni su bili obučeni i nakon toga regrutirani u policiju. I to je u tom trenutku možda bila dobra opcija. Međutim, trebalo je o njima voditi računa, čak i ako su se tada osjećali dobro. Neki od njih su imali dijagnozu PTSP-a i liječili se, ali veći problem su oni koji nisu prepoznali PTSP i mnogi od njih koji su danas pred mirovinom govore da zapravo nisu mogli proći kroz rat, a da nisu nikako bili oštećeni i da nisu imali trauma i tek sada to vide. To se naravno vidi i na njihovim psihološkim profilima koje radim povremeno.
Ima i drugih profesija u kojima osobe nose službeno oružje, šta je s njima?
Pa svakako, to su vojna lica koja bi svakako trebala proći profesionalnu selekciju koja uključuje i psihološku procjenu, ali i dalje praćenje njihovog mentalnog zdravlja. Osim njih su bitni i lovci i trenutno je propisano da se testiraju na svakih 10 godina nakon što dobiju dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja što je svakako malo. Zagovara se da testiranja budu na svakih pet godina i mislim da je to neophodno, piše N1 BiH.
