“Medijska pismenost u osnovnom i srednjem obrazovanju: Stvarnost, izazovi i inicijative”
Biti medijski pismen postaje sve bitnije kako napreduje razvoj tehnologije. Najčešće, većina mladih je dobro informacijski pismena, međutim nedostaje im medijska pismenost. Problem medijske pismenosti u Srbiji ali i Bosni i Hercegovini nije sistematski riješen kroz obrazovanje, iako su postajale inicijative da medijska pismenost postane dio formalnog obrazovanja to se nije desilo.
Medijska pismenost se danas na prostoru ZDK u osnovnom i srednjem obrazovanju isključivo izučava kroz predmet bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika, te na časovima odjeljenske zajednice.
“Kroz medijsku pismenost kod učenica i učenika se razvija informatička pismenost usmjerena na razvijanje vještina korištenja različitih alata u svrhu prikupljanja, selektiranja, organiziranja i prikazivanja informacija, ali i na razvijanje svijesti o odgovornom ponašanju u virtualnom prostoru” – navodi se između ostalog u odgovoru na naš upit iz Pedagoškog zavoda Zenica.
U suradnji s Radiom KISS iz Lazarevca, Srbija, ZOS radio je od decembra 2023. do februara ove godine proveo istraživanje o medijskoj pismenosti u osnovnim i srednjim školama u općinama koje pokrivaju ova dva medija. Anketni upitnik je obuhvatio ukupno 66 ispitanika, uključujući nastavnike i profesore, koji su odgovarali na pitanja o važnosti medijske pismenosti, metodama predavanja te o vlastitoj stručnoj osposobljenosti za obavljanje ovog ključnog zadatka.
Kako su pokazali prikupljeni podaci većina nastavnog osoblja ne smatra se dovoljno obučena za ovaj vid odgoja, što najbolje pokazuje podatak da bi samo nastavno osoblje svoja znanja o medijskoj pismenosti ocijenila jako nisko, odnosno preko 50% nastavnika i nastavnica smatra da njihovo znanje nije na visokom nivou.
Jedna od škola u kojima se sa djecom radi na medijskoj pismenosti je Srednja tehnička škola u Tešnju. Direktor ove škole Albin Softić smatra, ipak, da “škole, odnosno obrazovni sistemi ne prepoznaju taj oblik pismenosti”.
“Veoma je teško o tome uopšte i razgovarati, jer uvijek se dođe do onog da većina nas ne razlikuje šta je to medijska pismenost. Jer vi kad govorite o pismenosti, nažalost, kod nas ljudi uglavnom razmišljaju, “aha, jel ‘ ja znam nešto uraditi ili ne znam, znam li ja nešto koristiti ili ne znam”. Znači, ovdje, kao i u svemu ostalom, mi smo ti koji o svemu sve znamo, ali u stvari ništa kritički ne znamo.” rekao je Softić ZOS radiju
Na pitanje da li se medijska pismenost može lako integrirati u nastavne procese uz kvalitetnu obuku nastavnog osoblja, naša sagovrnica koja je uposlenica u srednjoj školi pod uslovom anonimnosti kaže:
“Nastavno osoblje mora biti ispred učenika u svim oblicima pismenosti, na taj način mogu voditi učenike ka osnovnom cilju obrazovanja, sposobnosti prilagodbe i učenja. Nažalost to danas nije slučaj, a razloga je pregršt. Nastavno osoblje ima obavezu stručnog usavršavanja. Obuke, jer ih mora biti više, mogu naići na prvu, na negodovanja, ali uprava škole ima alate da ih integriše u nastavne procese.”
U rezultatima ankete čak 13 % nastavnog osoblja navodi da nema nikakva znanja i kvalifikacije iz oblasti medijske pismenosti s druge strane nevladine organizacije i civilni sektor preuzimaju lidersku poziciju a u cilju što većeg broja mladih koji će biti medijski pismeni.
Anida Sokol, urednica i istraživačica u Media centru Sarajevo, smatra da medijska pismenost u formalnom obrazovanju u BIH još uvijek nije prisutna, “iako je to vještina koja je neophodna za 21.stoljeće”
“Nažalost dosada pored nekih sporadičnih aktivnosti ili aktivnosti na određenim nivoima i kantonima u našoj zemlji nije bila sistemska i velika inicijativa da se uvede medijska pismenost u formalno obrazovanje”, kaže Sokol.
Ona navodi da je Ministarstvo civilnih poslova BiH ranije imalo inicijativu da uvede strategiju medijske pismenosti na nivou države “međutim od toga se izgleda odustalo”.
“Pored toga što je neophodno da se izvrši reforma obrazovanja na različitim nivoima u BiH, neophodno je svakako educirati i nastavnike, znači graditi. Neophodno je da imamo vješte predavače i da imamo edukovane predavače, za medijsku informacijsku pismenost. Također ono što nastavnici trenutno mogu da urade jeste da kroz svoje predmete uvedu segmente medijske informacijske pismenosti”, smatra Sokol.
Adna Sokolović iz COI Step by Step ističe da je medijska pismenost u školama “i dalje predominantno tematski vezana za predmete maternjeg jezika i gdje se u okviru istih učenike/učenice uči o tradicionalnim medijima poput televizije i radija”.
“Ne samo da se medijska pismenost nedovoljno izučava u okviru nastavnog procesa, naši sistemi su ostali u vremenu koje je daleko iza nas”, kaže Sokolović.
Ispitanici ankete navode da se njihovi učenici informišu putem društvenih mreža. Preko 43% ispitanika je odgovorilo da njihovi učenici primaju obavještenja od prijatelja i stranica koje prate na društvenim mrežama.
Po modelu pravilnika koji je Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport ZDK dostavilo školama krajem 2019. godine na teritoriji Zeničko-dobojskog kantona upotreba mobilnih telefona na nastavi “bez odobrenja nastavnika” nije dozvoljena. Ipak, ovo pitanje reguliše svaka škola ponaosob.
“Uzimajući u obzir pozitivne i negativne aspekte korištenja digitalne tehnologije u nastavi, Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona podržava sve aktivnosti, metode i modele rada koji imaju za cilj kontinuirano i ujednačeno djelovanje u svrhu postupanja u najboljem interesu učenika.” – navode iz resornog ministarstva.
Sokolović, ipak, smatra da “sa pravilima koja su usmjerena ka zabrani korištenja telefona u školama teško možemo govoriti o školi kao prostoru koji razvija medijske kompetencije i znanja kod učenika/učenica, a koja je neophodna za život u 21. stoljeću”.
Ona dodaje i da je dodatni problem i nedovoljna posvećenost usavršavanju nastavnog kadra.
Nastavnici/nastavnice bez da svojom dobrom voljom pronađu programe usavršavanja, kroz svoje inicijalne studije ne dobijaju stručna znanja i vještine koje su im potrebne kako bi na adekvatan način odgovorili na potrebe učenika/učenice u savremenom dobu i fokusirali se na izgradnju kompetencija koje će učenicima/učenicama omogućiti da prepoznaju tačnost informacija kojima su bombardovani, kritički promišljaju i zaključuju, propituju i istražuju”, smatra Sokol.
I dok se čeka na zvanične poteze resornih ministarstava nevladin sektor je odlučio da pomogne mladima. U BiH je krajem prošle godine predstavljena aplikacija Mislimetar, koja bi mlade trebala podučiti medijskoj pismenosti.
“Do ideje o izradi mobilne aplikacije koja bi se bavila temama medijske pismenosti i kritičkog promišljanja došli smo jer smo željeli da ove važne teme mladima predstavimo na njihovom terenu – na mobilnim telefonima koje koriste svakodnevno. Ideja je, dakle, da ova aplikacija posluži kao edukativni alat, koji će na zanimljiv i interaktivan način mladima predstaviti takve kompleksne teme.” – kazala nam je Marija Čosić, članica Udruženja Zašto ne.
Uzimajući u obzir odgovornost škole u stvaranju kulture koja poštuje osnovna ljudska prava i koja prevenira postojanje bilo kakvih oblika ponižavanja, vrijeđanja, zlostavljanja i fizičkog kažnjavanja, diskriminacije ili nekog drugog oblika nasilnog ponašanja, Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona je u cilju preveniranja i ujednačenog postupanja u slučajevima nasilja u osnovnim i srednjim školama definiralo i donijelo protokol u slučajevima pojave nasilja.
Ove mjere nisu doprinijele da dođe do smanjenja pojave vršnjačkog nasilja ali svakako su korak u pravom smjeru, pružajući okvir za postupanje u konkretnim situacijama. Međutim, njihova uspješnost ovisi o primjeni u praksi, edukaciji svih relevantnih aktera.
A da je problem sa nastavom medijske pismenosti znatno širi govore i podaci koje je u zajedničkom istraživanju prikupio KISS radio iz Lazarevca, u Srbiji. Oko 65 procenata anketiranih nastavnika iz ove općine smatra da je medijska pismenost veoma važna ali svega oko 14 posto smatra da je dovoljno obučeno da podučava đake ovoj vještini.
