Grad Tešanj je između 1463. i 1521. godine, prelazio čas pod tursku, čas pod ugarsku vlast.
U periodu od oko 13 godina (1463-1476) bio je središte Kraljevstva bosanskog i sjedište vojvode Radivoja Kotromanića, člana bosanske kraljevske loze. Kraljevstvo bosansko je tampon-država koju su uspostavili i dokinuli Turci. Tešanj će kasnije postati središte nahije, a potom i kadiluka kojeg su činili tešanjska, maglajska i dobojska kapetanija, te varošica Novi Šeher. Kako je granica Otomanskog carstva pomjerana daleko na sjever, Tešanj je mogao živjeti i razvijati se u miru.
Na lijevoj strani rijeke Usore, na obroncima planina Dubrava i Borja, osnovan je 1531. godine Gazi Husrev-begov vakuf, sa selima Omanjska i Kuzmadanje (današnja Komušina i Planje), a ćehaja tog vakufa postao je Gazi Ferhad-beg, sin Iskenderov, sestrić sultana Sulejmana Veličanstvenog. On je osnovao svoj vakuf na desnoj strani Usore. Ferhad-beg, koji se prvi put u historijskim dokumentima spominje kao sudionik Mohačke bitke, zapravo je najznačajnija ličnost za rani razvitak Tešnja. Bitka na mohačkom polju desila se 29. augusta 1526. godine, između ugarsko-hrvatske i turske vojske. Tursku vojsku predvodio je sultan Sulejman I Veličanstveni, a ugarsku kralj Ludovik II.
Kada je riječ o kulturno-historijskom naslijeđu različitog doba, različitog porijekla i pripadnosti, njihov broj i obim i pored brojnih nedaća predstavlja, još uvijek, šaroliki milje jednog prostora u čijem fokusu su se, kroz historiju, prelamala i održavala sva značajnija bosansko-hercegovačka zbivanja. Kada je riječ o Tešnju, on je među prvim gradovima dobio i Dom kulture, a sve zahvaljujući zlatnom dobrotvoru. Bio je to krojač Safet Hadžihasić, još uvijek jako cjenjen i dobro zapamćen u ovom gradu.
Cijelog svog života bavio se šivenjem odijela od kože. Bio je štedljiv, bez porodice, družio se tek toliko da se ponekad odmori od napornog posla, jer ono što je najbolje umio jeste da radi. Poslije 35 godina, Safet je svoj trud, rad i zalaganje, pretvorio u zlato i to čak 31 kilogram. Kako je zaključio da je u životu sve prolazno, odlučuje se da nešto učini za pomen, za trajanje ovog grada. Svoje vrijedno zarađeno zlato, 27,840 kilogram, daje za izgradnju Doma kulture, a tri kilograma za izgradnju Vatrogasnog doma. Godine 1979., već se nazirala bjelina gradevine, a maja 1980., Dom je primio i prvog gosta. Bio je to Safet Haždihasić u društvu onih koji su mu pomogli u ostvarenju njegove ideje.
Više čitajte OVDJE
