Djeca koja odrastaju u siromaštvu susreću se sa nizom problema, kao što je etiketiranje i odbacivanje od strane vršnjaka. Njihov položaj je još teži ukoliko dolaze iz romskih porodica, pa se na ionako loše stanje dodaju i socijalna isključenost i diskriminacija.
Miroslav Subašić iz Banjaluke poznat je po tome što vodi humanitarnu organizaciju „Mozaik prijateljstva“. U njihovoj javnoj kuhinji svakog dana obrok dobije stotine ljudi. Baš kao i osobe kojima danas pomaže, i Miroslav je nekada bio siromašan. Neimaština je obilježila njegovo djetinjstvo.
„Sve je dobro dok smo mi bili djeca i dok smo se mi svi zajedno igrali. Bili na igralištu, bili mali, ne išli u školu. Nismo mi to toliko ni osjetili niti razumjeli. Nama je čak bilo lijepo. Ali kad sam krenuo u školu, prvi razred osnovne škole pa nadalje…. Biti siromašan čovjek je jako, jako teško. Jako. Zato što, između ostalog, čovjek nema unutrašnje snage da može s tim da se bori. A vidi da je u stvari je to problem u društvu. Ja sam baš kroz siromaštvo proživljavao jako, jako teške stvari“, govori nam on.
Smatra da je bio obilježen. Često se pitao zašto se uopšte rodio i zašto su drugi ljudi bogati, a on nije. Jedna od stvari koja mu se urezala u pamćenje jeste podjela užine u osnovnoj školi. To je bila prilika za njega da pojede hranu koja mu je inače bila nedostupna.
„Ja sam najviše volio biti redar. Redar ide gore da podigne hranu. I kad podigne tu hranu, on to dijeli. On je na neki način važan. S druge strane, to je meni bila mogućnost da ja pojedem neki kiflu koju nisam mogao da imam, kad god bogata djeca to ne bi jela. Ne jedu salamu, ne jedu paštetu, ne jedu med. Sve to što se nekad dijelilo. Ili džem ili nešto tako. Ja sam znao da će to na neki način pripasti meni. S jedne strane, meni je drago. Nosim mnogo salame kući. Ali mi je strašno teško zato što sam ja siromašan, različit od drugih“, prisjeća se on.
Danas mu nije svejedno kad se prisjeti svoje osnovne škole. Ne ide na okupljanja razreda niti voli da prođe pored samog objekta.
„To me vraća u najteže dane mog života“, govori kratko.
Misleći da će mu to pomoći da stekne neki status u društvu, Miroslav se sa 12 godina okrenuo porocima. Počeo je da pije i puši.
„Ja to nisam volio. Ali ja sam na takav način postao važan. Primijećen. Postao popularan. Nastavnik iz moje škole je meni rekao na početku petog ili šestog razreda: ‘Ti si glup i ne možeš nikad biti pametan. Nikad. I bezveze mi trošiš vrijeme da mi dolaziš na nastavu.’ Šta bi bilo sa mojim životom da je on bio daleko bolji?“, pita se Miroslav.
Udruženje „Zemlja djece u BiH“ iz Tuzle radi sa djecom koja dolaze iz socijalno ugroženih kategorija. Ističu da uz siromaštvo idu socijalna isključenost i diskriminacija. Djeca koja odrastaju u takvim uslovima većinom su povučena i odrastaju sa kompleksom niže vrijednosti. Imaju osjećaj neprihvatanja i nepripadanja, što se uveliko odražava na njihov dalji razvoj.
„Uticaj okoline na djecu koja dolaze iz siromašnih porodica je različit. Različito se gledaju djeca iz reda neromske populacije, a različito se gledaju djeca koja dolaze iz siromašnih porodica, a da su iz romske populacije. Imamo dvije skupine građana. Građani koji reaguju i uključuju sažaljenje. Lakše nam je raditi sa takvom grupom građana zato što oni kroz svoje sažaljenje iskazuju i empatiju. Tamo gdje ima empatije, ima na neki način pomoći i podrške. Dok imamo onu drugu vrstu građana koji na ovu djecu reaguju na način da ih odbacuju i da im ne dozvoljavaju da budu dio njihovog društvenog sistema“, pojašnjava nam Medina Gračić iz „Zemlje djece u BiH“.
U odnosu na djecu iz većinske populacije, djeca iz romskih porodica su u znatno težem položaju. Pored siromaštva, pred njima se nalaze predrasude, odbacivanje, diskriminacija. Ova djeca često nemaju mogućnost da dođu do sistema podrške.
„Kad govorimo o zadatku institucija u borbi protiv siromaštva, Zakon o socijalnoj zaštiti i socijalnoj politici je jasno definisan. Svaki zakon o socijalnoj politici definiše socijalnu isključenost kao problem prema kojem treba pristupiti multidisciplinarno. Ono što su neki koraci koje zakon spominje je svakako uključivanje osoba na tržište rada. Imamo dosta romskih porodica koje su nezaposlene, pretežno očevi jer majke uglavnom ostaju kući i brinu se o svojoj djeci. Smatramo da bi adekvatno rješenje bilo uključiti i osnažiti osobe da budu aktivne na tržištu rada. Samim tim, one će biti u mogućnosti da ostvare svoje egzistencijalne potrebe“, govori Medina Gračić.
Da bi se dijete u budućnosti izborilo sa siromaštvom, potrebno mu je obrazovanje. Prema podacima kojima raspolaže Udruženje, ove godine je na području Tuzle upisano najviše romskih djevojčica u srednje škole do sada.
„Nastojimo najviše poticati njih i održati ih u školskom sistemu, jer stvarno obrazovanje je jedini način da se oni izvuku iz tog nekog začaranog kruga i da nekako budu aktivni na tržištu rada. Tu smo zaista imali velike sukobe sa roditeljima, posebno sa očevima, koji su jako teško prihvatali tu činjenicu. Na primjer, imamo djevojčice koje žive 15 km od Tuzle. Sama činjenica da će one dolaziti 15 km daleko od svog doma u Tuzlu na školovanje, njihovim očevima je stvorilo mogućnost da će one možda otići od njih. Ali, u principu, njih je strah da će se one osnažiti. Da će stati na svoje noge i da će reći: ‘Vidi, ja to više ne želim. Ja sam vidjela da mogu i da hoću više.’“, ističe ona.
Postoje preporuke i konvencije koje štite prava djece, ali informacije o njima teško dolaze do samih korisnika. Čak i kada dođu, dosta je prepreka na putu do ostvarivanja svojih prava.
„Evropska komisija je izdala preporuke da svako dijete koje se nalazi u siromaštvu, treba da ima jednake mogućnosti za sve. Tu se svakako baziramo i na UN konvenciji o dječijim pravima. Mi nastojimo te informacije odnijeti na teren do ušiju korisnika kojima ta informacija treba. Oni nailaze na niz birokratskih pitanja. Valja ‘povaditi’ određena dokumenta, doći, platiti prevoz. Recimo od Kiseljaka do Tuzle, koji košta gotovo 10 KM. Njima je to teško finansirati. Dolazimo do nekog šuma u komunikaciji i onda onda roditelji ne žele da surađuju“, pojašnjava Medina.
Nedaleko od Tuzle, u opštini Lukavac, već sedam godina radi Dječija javna kuhinja. Vodi je Udruženje altruista, a cilj je bio samim nazivom da skrenu pažnju na gladnu djecu iz našeg komšiluka.
Ovdje po obrok ne dolaze djeca već njihovi roditelji. Naravno, ima i korisnika bez djece, jer glad i humanost ne pitaju za godine.
„U početku je bilo pitanje zašto dječija javna kuhinja. Zašto nije javna kuhinja kao ostale javne kuhinje. Najviše smo htjeli da tim dokažemo ljudima, našoj vlasti, da postoje gladna djeca. Isto mi radimo svi. Međutim, akcent smo mi stavili na dječiju javnu kuhinju da vide da ima djece gladne“, pojašnjava Selma Zukić iz Udruženja altruista.
Na njihovoj evidenciji je oko 360 korisnika. Među njima je skoro 190 djece.
„Nismo u mogućnosti da biramo obroke za djecu pa moramo kuhati ono što imamo i što raspolažemo za taj dan“, govori ona.
Udruženje radi na osnovu donacija. Ono što dobiju od građana, kompanija i institucija, to i podijele svojim korisnicima. Često dobijaju donacije slatkiša jer ljudi misle da će se tome djeca najviše obradovati. Ipak, potrebnija je hrana za kuvanje.
„To je jako lijepo, vole djeca slatkiše. Ali vjerujte da je to za ovo sada luksuz. Bolje je djetetu dati normalan obrok nego jednu čokoladicu. Nama bi najviše odgovaralo da nas uvrste u budžet, da bismo imali neko stalno finansiranje, neku stalnu sigurnost. Da bismo mogli plaćati režije. Da bismo mogli kupovati plin. Da bismo mogli plaćati gorivo. Najosnovnije stvari“, ističe Selma Zukić.
Najveći problem im je nabavka hljeba. Jer treba svaki dan da podijele više od 300 vekni.
Izvor: etrafika.net
