PRILOZI ZA SINOPSIS
Godišnjica poplava, neispričana priča:
Kako su Tanja, Muris i Amela ušli u legendu
MISICA, HODžA I ATEISTA –
ZAJEDNO U MISIJI
U nevjerovatnoj humanitarnoj akciji,
jedan se imam iz Tešnja na fantastičan način zbližio sa jednom pravoslavnom
Srpkinjom – bivšom misicom iz Doboja i jednom
Bošnjakinjom iz Maglaja koja ne vjeruje u Boga. On je glavni lik u filmu.
Student. Muris mu je ime. Prezime: Braćkan…
Piše: Hajrudin Redžović (PREUZETO IZ MAGAZINA “DANI”)
„Znaš šta,
Redžoviću… Da su ove poplave bile 1991. godine – do rata nikada ne bi došlo“,
povjerio se u Doboju potpisniku ovih redova Slobodan Ninković čiji je otac Milan
osumnjičen za ratne zločine. Slobodan je ovo „zaključio“ u maju prošle godine,
nekoliko dana nakon poplava. Pritom nije, da se razumijemo, bio u alkoholiziranom
stanju. Ova će priča potvrditi da je sin osumnjičenog ratnog zločinca bio prokleto
u pravu. Zato se vraćamo „na mjesto zločina“: Doboj, maj 2014. godine.
Poplave kao spektakl
„Da nam nije
Tešnja i Federacije, pocrkali bi od žeđi“, ispalio
je za vrijeme prošlogodišnjih majskih
poplava policajac iz Doboja Dušanko Kitić – i ostao živ! U gotovo svim medijima
u BiH izazvao je prvorazrednu senzaciju. Jer, to je stvarno bila vijest: Srbin iz Doboja hvali (muslimanski) Tešanj.
Radi se, dakle, o susjednim gradovima na nekadašnjoj ratnoj liniji
razgraničenja. Između ta dva grada tokom trogodišnjeg rata vođene su krvave
borbe, koje su krajem 1995. godine zaustavljene Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Godinama su bošnjačke i hrvatske izbjeglice (uglavnom smještene u Tešnju)
pokušavale da se vrate, ali su zaustavljani kamenovanjima, pa čak i ubistvima.
Ipak, nakon pet godina, nekoliko hiljada izbjeglica uspjelo se vratiti u Doboj,
a u 2010. godini (15 godina poslije) taj se broj popeo na cijelih 15 hiljada.
Mir je, naime, trajao, ali do stvarnog
pomirenja nikada nije došlo – bez obzira na to što je tzv. međunarodna
zajednica uložila milione dolara u toleranciju i obnovu suživota. U Doboju,
doduše, više nije bio ugrožen fizički integritet povratnika, ali se živjelo
jedni pored drugih, a ne jedni sa drugim. A onda se dogodio „spektakl“
– poplave. I gotovo da su poništile rat: bratstvo-jedinstvo
iz nekadašnje zajedničke države (Jugoslavija) doživjelo je reinkarnaciju.
Čovjek je čovjeku postao čovjek, a ne vuk. Ko je to upalio svjetlo u tunelu i
zajebao političare? Mali, ali veliki ljudi. Pravi junaci, koji treba da budu u
filmu. I bit će u filmu. Dokumentarnom, koji će objaviti jedna velika svjetska
televizijska kuća: u ovom prilogu za sinopsis, ovi mali i sasvim obični ljudi
će vas, zapravo, ubijediti da su poplave više toga donijele, nego što su odnijele.
Hodža se ruga islamofobiji
Imamo i
glavnog junaka: muslimanski svećenik, hodža ili efendija, kako hoćete. On je imam
jedne male džamije u Jelahu pored Tešnja. Zove se Muris Braćkan i ima samo 30 godina. Lik ruši predrasude i ruga se
islamofobiji.
Voda se iz
grada Doboja još nije ni povukla, a hodža Muris je napravio nemoguće – uspio je
iz inostranstva u taj grad dopremiti humanitarnu pomoć (preko humanitarne
organizacije koju vodi, Misku-l-Islam).
Nenad Janković iz Doboja kaže da je prvi hljeb koji je pojeo nakon tri dana
gladovanja, upravo onaj koji mu je dao hodža Muris! Kada smo efendiju Murisa
pitali zašto su volonteri u njegovoj
humanitarnoj organizaciji odjeveni u žute majice, a ne u („muslimanske“)
zelene, odgovorio je: „Ne želim nikog da provociram u Doboju.“ A ovo je za
Riplija: u jednom momentu, zbog hitnosti, hodža Muris Braćkan dopremio je
humanitarnu pomoć iz inostranstva, vjerovali ili ne, DHL-om! Osim toga,
direktno je sa svojim volonterima dijelio pomoć na terenu, a prvi je dopremio
pomoć i u bolnicu „Sveti apostol Luka“ u Doboju.
„Vjera mi nalaže da pomažem onima
koji su u nevolji. Mnogi se iznenade
kada vide da odlazim u udaljena sela i lično dijelim pomoć. Neki očekuju da se
pojavi ozbiljni hodža koji će eglenisati o postanku svijeta i držati moralne
pridike. Ali, ja samo radim ono što je u ovom momentu najpotrebnije. No, bilo
je i ružnih situacija. Kada smo u Maglaju dijelili pomoć, jedna gospođa sa
trećeg sprata doviknula mi je „hodža, daj i meni, dabogda poginuo“. Rekao sam
joj da su valjda prioritet oni u prizemlju, poplavljeni. Nekada je stvarno trebalo
imati sabura“, pripovijeda hodža Muris Braćkan.
Poplave su
ugasile sve okolne radio-stanice u Republici Srpskoj, pa je Muris Braćkan
iskoristio lokalnu Radio Antenu iz Jelaha kao servis za distribuciju
humanitarne pomoći. Hodža je pametno, briljantno zapravo, ovaj provincijski
radio uz pomoć urednika Fahrudina Hrvića, pretvorio u pravi globalni medij.
Jer, Antena je tada imala veći rejting od BH Radija1 i RSG radija zajedno:
pozivi su pljuštali čak iz daleke Australije (Radio Antena se sluša i na
Internetu).
Imam Muris je
student – apsolvent na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu. Snimio je CD
sa ilahijama i kasidama, ispisuje kaligrafiju, a supruzi je otvorio butik modne
odjeće u lokalnom šoping centru. Ovaj frajer
vozi BMW, ali ga želi prodati kako bi mogao otići na hadždž. Upravo traži da
kupi zemlju kako bi blizu džamije napravio bazen za uzgoj ribe.
Zaključak: jest
da je musliman, ali nije terorista! Definitivno. Mogli bi mu dati i neki
certifikat za to!
Ima još o
ovom efendiji…
Misica napustila ugodan život
A gdje je gender? Tanja Panić još je jedna zvijezda prošlogodišnjih poplava.
Ljudi su
primijetili, a novine zapisale, kako neka zgodna žena s maskom na licu i u
maskirnoj uniformi, danima obilazi poplavljene stanovnike Doboja. Ona je
neumorno, od zgrade do zgrade, od kuće do kuće, dijelila humanitarnu pomoć koja
je posredstvom Crvenog križa prikupljena u Švicarskoj.
Blatnjavu i prekrivenog lica, mnogi
nisu prepoznali Tatjanu Lalević – Panić, bivšu misicu koja
je prije petnaestak godina izazivala uzdahe kada bi se prošetala pred publikom i žirijem
koji je birao najljepše djevojke.
„Godinama sam u Lozani, navikla
na ugodan život u kojem nemam problema, makar ne ovakvih kakvi su ovdje. Kada sam čula za poplave,
spakovala sam osnovne stvari i odmah došla
da pomognem“, izjavila je Tanja za medije.
Prethodno je
kontaktirala utjecajne Švicarce Bosance koji tamo rade. Konvoji
humanitarne pomoći, zahvaljujući njoj, ubrzo
su krenuli prema poplavljenim područjima u
BiH. Ali, kamioni hrane brzo su podijeljeni. Hrane je ponestajalo u Doboju. Od
nekoga je čula da u Jelahu postoji neki hodža koji dijeli pomoć i ne pita ko je ko. Riječ je, dakako o našem
junaku – hodži Murisu. Munjevito se dogodilo prijateljstvo između misice-humanitarke
Tanje, i efendije Murisa. Prvi rezultat: hodža Muris je u roku 24 sata
isporučio hranu tamo gdje mu je Tanja rekla.
Kada je efendiji
Murisu usfalilo ljudi koji su čuvali humanitarno skladište, Tanja je odmah i
bez razmišljanja u Jelah poslala svog pomoćnika Đorđa Jovanovića da dežura sa
volonterima Misku-l-Islama. U skladištu su zajedno gledali nastupe
reprezentacije BiH u Brazilu. U svom timu volontera hodža je mudro angažirao i
policajca Zlatana Jankovića „kako nekome slučajno ne bi palo napamet da radi
kakve lopovluke“.
I, možda ovo i nije za novine – efendija Muris je
na oči ovog reportera, na Tanjinu molbu, proučio dovu (molitvu) za ozdravljenje
jednog člana njene obitelji. Da li se reporter naježio? Da!
Ima još o Tanji..
(Nije baš kao u filmu „Gori vatra“,
ali bi se mogli malo poigrati s tim. Radnja filma, sjetimo se, događa se u poslijeratnom Tešnju, čiji je
gradonačelnik tražio od svog dobojskog kolege da mu „posudi“ Srba… U dokumentarnom filmu koji se snima na osnovu
ovog sinopsisa, igrom kadrova ćemo podsjetiti na susret dva gradonačelnika iz
filma „Gori vatra“, nakon čega se vraćamo u sadašnjost, na „lice mjesta“ – gdje
će dva gradonačelnika, Obren Petrović i Suad Huskić, govoriti o onome o čemu će
govoriti.)
Zbog Murisa bi prešla na Islam
Još jedna
žena u poplavama pokazala je da ima – onu
stvar!
Iz Maglaja
je, i zove se Amela Muhić. Ona je
samoinicijativno dijelila pristiglu humanitarnu pomoć, a grčevito se borila
protiv zloupotreba prilikom podjele te pomoći. Vremenom je stekla takvo
povjerenje da su joj ljudi iz inostranstva (koji je ne poznaju!) slali novac
kako bi ga uručila na određenu adresu. Poznata je i po tome što je prva
dopremila pomoć Srbima u jednom maglajskom selu na desnoj obali Bosne. Srbi su,
naime, bili prestravljeni i uopće nisu smjeli izaći iz kuća, mada se voda već
bila povukla. Onda je Amela nabavila megafon, i sa „sigurne“ udaljenosti
doviknula poplavljenim Srbima da im je ona, zapravo, dopremila vodu i hranu, te
da je rat davno završen.
Amela je,
inače, zadrti ateista. Kaže da nema šanse da bi ikada promijenila svoje
uvjerenje. Ali, nikad ne reci nikad. Nakon što joj se za vrijeme poplava
dogodilo iznenadno prijateljstvo sa jednim gospodinom, priznala je da bi
(teoretski) „samo zbog njega prešla na Islam“. Pogađate: o našem hodži Murisu
je riječ. Kaže da je jedino njega u životu pozdravila sa vjerskim pozdravom.
Upravo zbog toga što je, na njenu molbu, za sve maglajske penzionere, urgentno
obezbijedio pakete sa hranom. I ne samo za penzionere.
I o Ameli
ima još…
Ljubav koja traje
Ali,
„ljubav“ između ovo troje ljudi nije završila sa poplavama: kontakti su
nastavljeni dalje, tokom zime, putem Skype-a. Imaju ozbiljnu namjeru da za
godišnjicu poplava naprave veliki humanitarni koncert na rukometnom stadionu u
Doboju. Kažu da bi bili jako sretni kada bi mogli dovesti „Plavi orkestar“, jer
je ta kultna grupa „prihvatljiva za sve“. Znaju, kažu, da je svoj prvi koncert
nakon debitantskog albuma „Plavi orkestar“ održao upravo u ovom gradu, na istom
mjestu. Znaju i to da je frontmen ovog benda, Saša Lošić, radio muziku za film
„Gori vatra“ u kojem se (opet!) govori o ova dva grada, Tešnju i Doboju.
Potrudiće se ovaj trojac da taj koncert direktno prenosi BHT, ili neka druga tv
kuća sa nacionalnom koncesijom.
I ne samo
to: za godišnjicu poplava, Muris, Tanja i Amela, obezbijediće po šleper humanitarne
pomoći (hrane) za Doboj i Maglaj.
Podjelu pomoći će, pogađate, vršiti njih troje,
lično – „od zgrade do zgrade, od kuće do kuće“.
P.S. Narod se u Doboju u posljednje
vrijeme opet nešto uzjogunio. Pojavljuju se nacionalistički grafiti i proziva
gradonačelnik Obren Petrović zbog saradnje sa „mrskim Turcima“. Upravo smo u
potrazi za Slobodanom Ninkovićem s početka ovog teksta, da ga upitamo – treba
li nam to još jedna poplava?
Mašine za isušivanje
Genijalan je
jelaški hodža bio kada je pretpostavio da će ljudima nakon poplava prijeko biti
potrebne mašine za isušivanje prostorija. Preko noći je nabavio tri
profesionalne mašine i dao na besplatno korištenje u Doboj. Milica i Mirko
Kuzman iz dobojskog naselja Usora koristili su tu mašinu sedam dana. „Hodža je
naš spasilac“, kroz suze je tada jecala Milica. Mešetari su, inače, takve
uređaje po gradu iznajmljivali za cijelih 500 maraka dnevno!
