Piše: Haris Sejdić
Četrdeset i više godina svi koji su znali i čuli nešto o malom gradiću Tešnju i njegovim stanovnicima, Tešnjacima, znali su i za doktora Mehića. Doktor Ibrahim Mehić iako nije bio rođeni Tešnjak, bio je srcem i dušom Tešnjak. Bio je isprva radnički doktor, a poslije i kako je to obični svijet zvao “ženski” doktor odnosno ginekolog, ali nije on bio samo doktor, bio je i dobrotvor i vakif i intelektualac i društveni radnik i humanista. I, da se ne zaboravi, bio je i hadžija, otišao je na Umru pa na Hadž na dvije-tri godine prije rata i to onda kad su naši ljudi išli na Hadž tek kad ostare, i kad su manje išli oni što su školovani i na pozicijima, a on je išao kad je bio u punoj snazi, a bio je i školovan i na poziciji, jer biti doktor i to još stručan, a to je Mehić bez sumnje bio, to je tad u to vrijeme bila pozicija. Moj otac Muharem je bio dobar prijatelj sa Mehićem pa sam od djetinjstva susretao tog dobroćudnog i uvijek nasmijanog čovjeka, spremnog na šalu, koji je vazda imao i pričao neke priče i događaje koji nisi bili uobičajeni, koje su bile ne samo za mene pomalo čudne i nesvakidašnje. Pričao je Mehić kako je iz Gacka otišao za Sarajavo da se školuje, pa kako je onda na medicinskom fakultetu zbog predmeta anatomija prešao u Rijeku na studije, pa kako se ponovo vratio u Sarajevo, pa kako je došao u Tešanj da radi. Pričao o svom Gacku i Hercegovini, pričao o Fazlagića Kuli, Bileći, Trebinju i Nevesinju, tačno i precizno navodeći imena i prezimena i porijeklo porodica iz tog kraja. Pričao je i o Dubrovniku, tamo je imao neko imanje i vikendicu i rođenog brata, pričao je o Trebinju kao predgrađu Dubrovnika, ali i o studijskim i drugim svojim putovanjima po svijetu. Kad bi pričao o Sarajevu, onda bi insan imao osjećaj da on još uvijek živi u Sarajevu, kad bi pričao o Gacku, pomislio bi da je on jučer došao iz Gacka. Tako je živo i sa puno detalja pričao o tim mjestima, ljudima i porodicama iz tih mjesta. Uvijek, ama baš uvijek, je bio vedrog duha i nasmijan, spreman na šalu i zafrkanciju, spreman da priča svoje i tuđe zgode i nezgode, da se šali sa svima i da zbija šale na svoj račun. Bio je to čovjek koji nije imao nikakvog kompleksa što je u ono predratno komunističko vrijeme bio musliman, niti je poslije imao nekog kompleksa što se nije slagao sa “novim muslimana” koje nam donesoše demokratski izbori devedesetih godina. Uz Irfana Levakovića, Osmana Brku, Senada Hodžića, doktora hafiza Muhameda Članjka i doktora Ekrema Ajanovića i doktore Hundure, bio je predvodnik demokratskih promjena, čvrsto su stali uz novu muslimansku stranku, kako je narod doživo SDA.
Kad je u Bosni i Hercegovini na scenu došao višestranački politički sistem, i kad pobijediše i formiraše vlast SDA, SDS i HDZ, on je pokazivao pano sa medicinskog fakulteta na kojem se vidjelo da je studirao zajedno sa predsjednikom SDS-a, a poslije i ratnim zločincem Karadžićem, i objašnjavao ljudima da taj Karadžić i nije nešto ni pametan ni načitan, a niti opasan, “taj Karadžić je idiot i budala, on ti je cijeli život radio sa luđacima, nije radio sa normalnim ljudima, pa i on eno postao lud sa njima. On ti je odnekud odozdol iz Crne Gore sa planine sišao i došao u Sarajevo”.
Pamtim Mehića kao čovjeka koji je bio i lovac, nije bio baš zagriženi lovac kao što je to npr. Muhidin Handžić, ali je bio dio tog društva. Kao dječak sjećam se nekakvog lovačkog druženja na Trebačkom brdu, a u okviru tog druženja je bilo i takmičenje lovaca u gađanju, a Mehić je došao u nekim novim cipelama “gojzericama”, pa su ga lovci nešto zezali, a on im rekao da će on baciti tu gojzericu u zrak pa ako pogodi nek kaže šta hoće od doktora da mu dadne. A ako ne pogode onda će oni njima postavljati uvjete. Pamtim Mehića i po tome što je bio dugo godina na čelu Muslimanskog dobrotvornog društva MERHAMET, ili MEHRAMET kako je on to izgovarao. Tako je i govorio MEHRABA umjesto MERHABA. Inače imao je on taj hercegovački akcenat koji ni poslije toliko godina nije promijenio, nego je jednostavno govorio tako hercegovački. Mene je uvijek zvao Harune. Sjećam se naših putovanja u Italiju, ali i po BiH, bio je dobar i ugodan saputnik. Sjećam se kad je dobio treće dijete, sina Benju, po njemu taj sin Benjo je bio sav na njega, a Jusuf i Aida su bili na majku Azizu. “Onaj moj mali Benjo, šejtan, tobe jaRabbi, isti ja”-govorio je.
Imao je Mehić svoje i i izreke, a među najpoznatijim je ona koju je izgovorio nakon što se vratio sa hadža pa ga ljudi pitali kako će se sad suzdržavati svih grijeha, pa i žena, a on im je onako iz prve rekao: “Može se hadž i obnoviti, otići još jedanput”.
Često je komentarisao razne ljudske odluke pa bi rekao: “Nije bolan ni junaštvo svačija odlika, a i za strah kažu da je dobar kome ga je Bog dragi dao”.
A ko je znao Mehića onda je morao znati i Muju Hadžaliju koji je bio stalno uz doktora sve do svoje smrti, morao je znati i njegovu ženu Azizu vrsnu doktoricu, ali i njegovog šuru Krcu koji je isto bio poznati tešanjski društveno politički radnik.
Eto tako neki ljudi i kad umru, odu na onaj svijet, a nama se nekako čini da su oni još tu, da ćete ih sad vidjeti kako šetaju kroz tešanjsku čaršiju. Tako je i sa našim doktorom Mehićem.
