Piše: Haris Sejdić
Mustafu Bešlagića ili kako smo ga svi znali Mućo Bešlaga, sam znao skoro cijeli
život. Mada je bio dosta stariji od mene zadnjih godina njegovog života smo se
intenzivno družili. Prihvatao me je kao ravnopravnog sagovornika, a stariji je
bio od mene taman toliko da mi je mogao biti otac (bio je godište moga babe
Muharema). Mućina kćerka Sanela (koju smo između sebe zvali Sanela Mućina) bila je moja
vršnjakinja u školi.
Često mi je znao dati svoje neke savjete i sugestije u vezi mog pisanja, bio
je uvijek otvoren i spreman da kaže neku korisnu ideju ili preporuku. Govorio
bi mi: “djete, dobro si ono napisao, samo nastavi”
ili “dobro pišeš, pitko, ali ne objavljuj često dosadit ćeš ljudima”
ili “čuvaj se ti djete ovih naših, ja ih znam najbolje ko su i šta su, a boje
se i oni tebe”.
Mustafa je bio svestran, bio je i politički aktivan, bio je preduzetnik I privrednik,
bio je i pisac, ali i oficir ARBIH, bio je lovac i aktivan kroz mnogobrojna
udruženja i organizacije.
Nekako mi ostane uvijek njegova uzrečica: “kahva bez cigare je isto k'o džamija
bez munare”.
Ljudi kao što je bio naš Mućo su posebni ljudi i nesvakidašnji su. Po svojoj
naravi oni su dobri, mada sa strane gledajući bi se moglo reći da su ponekad i
tersli, po svom ponašanju i djelovanju su veliki, i na
poseban način dostojanstveni. Dostojanstveni, jer iako su u mogućnosti da
nekome uzvrate na neku zlobu, oni preko toga velikodušno prelaze. Znaju da se
na ovom svijetu ne može dostići sva pravda, nego da je samo na onom svijetu sva
pravda dostižna.
Ovakvi ljudi nam mogu i trebaju biti uzori i primjeri.
Primjeri rada, poštenja i djelovanja u onako kako je to možda ponajbolje kroz
život, stalno naprijed bez velikih sukoba I velikih lomova, po onoj starinskoj
“tiha voda brijege valja”. Mućo se borio za svoju sredinu na više
načina, zadnje godine života je posvetio tome da napiše romane sa temom Tešnja
u ratu, što je svakako veliki doprinos da veliki povijesni događaji ostanu
trajno zapisani, zatim je kroz roman “Konjanici” pokušao da rasvijetli naš kraj pred sami
dolazak Osmanskog carstva u ove krajeve.
Mućo je i sam bio direktni učesnik odbrane
BiH i kraj rata je dočekao u visokom činu ARBIH, ali, on to nije isticao, niti
se time toliko kitio, kao mnogi što jesu. Mućo je smatrao da je stati u odbranu
domovine najmanje što čovjek može uraditi za svoju državu, svoj narod,
porodicu.
Moj babo Muharem je Muću naročito poštovao i cijenio i bili su
iskreni prijatelji bez ikakvog posebnog interesa. Zanimljivo je da Mućo nikad nije
zaboravio da me prvo pita za oca i da kaže “molim te poselami mi Muharema,
mi smo stari drugovi i neka se javi, a i ja ću ga zvati na kahvu.”
A volio je kahvu i cigaru i to baš nekako sa posebnim ćejfom i merakom.
EL FATIHA
zosradio.ba
