Milioni žena u SAD-u izgubiće zakonsko pravo na abortus nakon što je Vrhovni sud poništio presudu staru 50 godina koja je pobačaj legalizovala u cijeloj zemlji, javlja BBC.
Sud je poništio značajnu odluku Roe v Wade, sedmicama. nakon što je dokument koji je procurio sugerirao njegovo ukidanje.
Postavlja se pitanje postoji li mogućnost pokretanja inicijative o zabrani abortusa u BiH?
Azra Berbić, pravnica i aktivistkinja Centra za mlade KVART, rekla je da je pitanje prava na abortus u Bosni i Hercegovini poprilično dobro uređeno zakonskim propisima.
“Prema Zakonu o uvjetima i postupku za prekid trudnoće (Federacija BiH), odnosno Zakonu o uslovima i procedurama prekida trudnoće (Republika Srpska), svaka žena ima pravo da prema vlastitom izboru odlučuje o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće, u skladu s odredbama gore spomenutih zakona. Međutim, u praksi, iako postoji obaveza javnih zdravstvenih ustanova za pružanje besplatne i sigurne zdravstvene usluge abortusa on sigurno nije pod jednakim uslovima dostupan u cijeloj državi. To je uzrokovano činjenicom da sve javne zdravstvene ustanove nisu adekvatno opremljenje, neke nemaju ni dovoljno stručnog kadra koji bi obavljao tu zdravstvenu uslugu, to je skoro uvijek slučaj u većini manjih gradskih sredina. Pored toga, često se upravo zbog ovih ili nekih drugih razloga ženama koje iskažu zahtjev i/ili potrebu za abortusom to pravo uskraćuje ili ograničava, informacije koje dobiju su neadekvatne ili neblagovremene”, rekla je za BUKU Azra.
Dodaje da u BiH, u slučaju abortusa koji je medicinski opravdan, on spada pod troškove obaveznog zdravstvenog osiguranja te takav trošak pokriva enitetski (RS) i kantonalni (FBiH) fondovi zdravstvenog osiguranja.
“Međutim, ukoliko se abortus obavlja na zahtjev trudnice onda ona u potpunosti snosi troškove ove medicinske usluge, važno je napomenuti da ni cijene nisu svuda izjednačene, što također može otežati pristup pravu na abortus. U kasnijim sedmicama trudnoće, postupak prekida trudnoće se može izvršiti ukoliko postoji vitalna indikacija ili uz odobrenje etičkog komiteta. Međutim, prema mojim saznanjima, usluge namjerenog prekida trudnoće se ne pružaju zdravstvenim ustanovama u Kantonu 10 i dijelu Mostara, gdje se rade isključivo medicinski indicirani prekidi trudnoće. Pretpostavljam da se u tim ustanovama ljekari najčešće in pozivaju na famozni tzv. ‘priziv savjesti’. Zabilježen je i zabrinjavajuće veliki je broj svjedočenja žena da pri zahvatu abortusa nije korištena anestezija”, ističe naša sagovornica.
Azra kaže da tema seksualnog i reproduktivnog zdravlja kod nas još uvijek taboo, pa tako naša društva još uvijek nemaju razvijenu kulturu brige o zdravlju.
“Naime, mi se načelno bavimo posljedicama narušenog zdravstvenog stanja, a vrlo rijetko prevencijom. Ako tome dodamo i poražavajuću činjenicu da u toku formalnog obrazovanja skoro ništa ne učimo o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, pa u okviru toga sasvim sigurno baš ništa o abortusu, jer je dominantan stereotip kako će to zamislite ‘pokvariti mlade’, a roditelji i staratelji vrlo licemjerno ne razgovaraju sa svojim djecom na ove teme, onda samo produbljujemo taboo. Stvaramo stigmu kako su te teme tajne”, ističe Azra.
Naša sagovornica smatra da muškarci ne bi smjeli odlučivati o ograničavanju i uskraćivanju prava na siguran i legalan abortus, jer se zahvat abortusa ne izvršava na njihovim tijelima.
Aleksandra Petrić iz Fondacije Udružene žene kaže da svaka žena starija od šesnaest godina ima pravo da prema vlastitom izboru i na vlastiti zahtjev odlučuje o prekidu trudnoće do desete gestacijske nedelje trudnoće, u skladu sa Zakonom o uslovima i procedurama prekida trudnoće Republike Srpske, kao i Zakonom o uvjetima i postupku za prekid trudnoće Federacije BiH, koji je preuzet iz perioda SFRJ.
“Zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti život ili zdravlje žene. Zdravstvene ustanove koje provode zahvat su dužne pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i obezbijediti savjetovanje ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje prekida trudnoće. Ovakva zakonska regulativa je u u skladu sa međunarodnim standardima koji ženi osiguravaju pravo da donosi odluku o svome životu i seksualnom i reproduktivnom zdravlju”, rekla je za BUKU Aleksandra.
Ona kaže da žene imaju pravo da slobodno od bilo čije volje odlučuju o rađanju djece i prekidu trudnoće, da imaju kontrolu nad vlastitim životom i tijelom. Ovo pravo joj ne mogu ograničavati muškarci jer se time žene svode na reproduktivni objekat koji nema vlastitu volju i kontrolu nad sobom.
Postoji li mogućnost pokretanja inicijative o zabrani abortusa u BiH?
Aleksandra:
U Bosni i Hercegovini je tokom postratnog perioda bilo više pokušaja da se pokrene tema zabrane abortusa kroz kampanje i javne istupe organizacija i grupa koje se zalažu za tradiciju i običaje. Kada je 2008.g. Zakon o uslovima i procedurama prekida trudnoće Republike Srpske bio u proceduri usvajanja U javnu raspravu o donošenju ovog zakona aktivno je bila uključena grupa studenata Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, koja se kroz alternativni prijedlog zakona zalagala za obavezno uključivanje partnera u donošenje odluke o abortusu. Njihova inicijativa nije podržana u Narodnoj skupštini Republike Srpske, osim rijetkih koji su se zalagali za zabranu abortusa ističući da njegovo omogućavanje predstavlja zakonski odobreno ubistvo. Budući da su snažno vidljive javne debate i inicijative koje se zalažu za zabranu abortusa u zemljama u našem okruženju, realno je očekivati da će se desiti i kod nas. Ja vjerujem da imamo snažne organizacije civilnog društva koje se zalažu za ženska ljudska prava i koje će se sasvim sigurno aktivno uključiti i neće dozvoliti da se ugrožava pravo žena na izbor.
Azra:
Ne vjerujem kako postoji ta mogućnost, međutim, gledajući dominantno rastući trend gdje se u mnogim državama Evrope i svijeta pravo na abortus značajno ograničava, u nekim slučajevima do mjere da ono u praksi postaje skoro potpuno neostvarivo, ne bi me čudilo da dođe do takvih pokušaja. Ipak, ako uzmemo u obzir pluralizam društva u kojem živimo, decetralizovanu vlast i izuzetno složen i načelno dugotrajan proces donošenja novih zakonskih rješenja, ne vjerujem da je to tako lako moguće. Istina je da živimo u duboko patrijarhalnom društvu u kojem u zakonodavnoj a sasvim sigurno i u izvršnoj vlasti imamo muškarce koji ismijavaju menstrualno siromaštvo, priču o vakcinama protiv HPV virusa, dok s druge strane ne rade na tome da radnicama zaštite njihova radnička prava kako bi se osjećale sigurno da planiraju potomstvo, ne rade dovoljno na tome da se na jednako dostupan i transparentan način osiguraju parovima sredstva za medicinsku potpomognutu oplodnju. Pitaju li se kako tek pravo na zdravo potomstvo, na siguran abortus i uopšte na osnovu zdravsvenu zaštitu ostvaruju Romkinje, žene s invaliditetom, LGBTIQ osobe? To su sve pitanja kojima bi se trebale vlasti u ovoj državi na svim nivoima aktivno baviti, dok se mnogi od njih bave produbljivanjem patrijarhalnih stereotipa jer na taj način, a ne kvalitetnim radom, osiguravaju podršku određenog djela glasačkog tijela.
