Proces transplantacija organa u Bosni i Hercegovini i dalje je daleko od zadovoljavajućeg pa se veliki broj pacijenata odlučuje za presađivanje organa u inozemstvu. Međutim, nakon zahvata dešava se da se pri povratku u našu zemlju susreću sa problemom nabavke lijekova.
Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u kojoj nadležni skoro pa da i ne pridaju značaja procesu transplantacije organa. U prošloj godini obavljeno je svega osam zahvata, dok je za tri mjeseca 2023. izvršeno presađivanje tek dva organa.
Liste čekanja su iz dana u dan sve duže, a zajedno s njima raste i broj apela za prikupljanje novčanih sredstava teško oboljelim pacijentima koji novu priliku za život vide u nekom od inozemnih zdravstvenih centara.
Iz Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH u razgovoru za Klix.ba su sasvim opravdano iskazali svoje nezadovoljstvo.
“Mi smo od početka ove godine imali svega dvije transplantacije i to jednu srodnu i jednu nesrodnu i one su urađene u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Nemamo informaciju da je Klinički centar Univerziteta u Sarajevu u ovoj godini uradio transplatnaciju, što nas veoma žalosti jer je to centar koji je još 1974. godine, odmah nakon Beograda i Ljubljane, uradio ovakvu vrstu zahvata. Potpuno su zakazali”, kaže za Klix.ba Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH.
Prije skoro godinu i po dana u našoj zemlji je urađena posljednja kadaverična, odnosno transplantacija organa od preminule osobe, što predstavlja pravi izbor ovakvih zahvata. Poređenja radi, za razliku od naše zemlje, u Hrvatskoj se 95 posto transplantacija obavi upravo izuzimanjem organa od preminule osobe.
Osuđeni na smrt
Prema trenutno dostupnim podacima, samo u Federaciji BiH na transplantaciju bubrega čeka 230 osoba, 25 ima potrebu za novim srcem, 30 za jetrom i 20 za rožnicom. Nažalost, ovu podaci vjerovatno nisu konačni, s obzirom na to da se veliki broj pacijenata ne nalazi na listi čekanja.
Svima njima novi organ znači i novu priliku za nastavkom normalnog života. Kada je riječ o Republici Srpskoj, u tom entitetu ne postoji lista čekanja, što ne znači da nema pacijenata kojima trebaju organi.
“Ovdje se posebno ističu pacijenti koji čekaju na transplantaciju jetre jer je njihova sudbina teška i ako nemaju živog donora, a vrlo je rijetka takva situacija, osuđeni su na smrt. Također, na smrt su osuđeni i oni koji čekaju na transplantaciju srca i pluća jer se te transplantacije uopće ne rade u BiH. Ovo je porazno i mi smo davno trebali uraditi transplantaciju srca jer su to uradile sve zemlje u okruženju”, navodi Žuljević.
Trenutno se na hemodijalizi nalazi okvirno dvije hiljade osoba, a jedna trećina može biti transplantirana.
“Mi nažalost u BiH nemamo empatiju i nevjerovatno je da ljudi ne shvataju da transplantacija predstavlja i uštedu. Jedna godina hemodijalize košta kao jedna transplantacija. Mi imamo pacijente koji su po 20 ili 30 godina podvrgnuti dijaliziranju, što predstavlja ogromna opterećenja zdravstvenog sistema. S druge strane, kada pacijenta transplantiramo, vraćamo ga u život, na posao, porodici, društveno je koristan i dobijamo ogromne uštede u zdravstvu”, kaže Žuljević.
Transplantacijski turizam i potencijalni problemi koje sa sobom nosi
Iz Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH posebno ukazuju na problem transplantacijskog turizma koji je prisutan i u našoj zemlji. On podrazumijeva odlazak sve većeg broja pacijenata u inozemne klinike, gdje vrše presađivanje organa, a prema dosadašnjim iskustvima, nakon povratka u BiH nerijetko se susreću sa problemom dobijanja adekvatnih lijekova.
“Oni u inozemstvu dobiju terapiju koju im propišu inozemni liječnici, a nakon povratka u BiH odlaze na pregled u naše kliničke centre, ljekar im ne smije promijeniti terapiju već ostavlja onu istu. Tada kada dođu u apoteku nailaze na problem jer mi nemamo takve lijekove na listi. To je veliki problem”, ukazuje Žuljević.
U kontekstu obavljanja transplantacija izvan BiH Žuljević navodi još jedan problem.
“On se odnosi na činjenicu da se većina transplantacija u inozemstvu radi u privatnim klinikama koje spuštaju kriterije u smislu tjelesne pripreme pacijenta i donora. Dakle, donor mora biti potpuno zdrav kako bi darovao organ, a primatelj mora biti u takvoj fizičkoj kondiciji da može preživjeti transplantaciju te normalno funkcionirati kasnije. Međutim, dešava se da se određeni broj pacijenata iz inozemstva vraća sa teškim posttransplantacijskim periodom, zbog čega sve probleme moraju rješavati u bh. klinikama”, nastavlja Žuljević.
Pacijente koji su uradili transplantaciju u Bosni i Hercegovini ne susreću se sa problemima nabavke lijekova jer propisana terapija prati njihove potrebe, a troškove snose entitetska ministarstva zdravstva i zavodi zdravstvenog osiguranja.
Problem nepostojanja državnog ministarstva zdravstva
Vrijedi kazati da Bosna i Hercegovina nije dio Eurotransplanta jer nema formirano ministarstvo zdravstva na državnom nivou, a podjele po entitetima i kantonima koje postoje, u ovom sistemu velika su otežavajuća okolnost.
U Udruženju dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH tvrde da novca i stručnog kadra za znatno veći broj zahvata ove vrste ima, ali da nema dovoljne zainteresiranosti da se cjelokupan proces unaprijedi.
Prema dosadašnjim iskustvima iz prakse, u slučaju da se transplantacija sa živog donora ne može uraditi u BiH, najčešće zbog različite krvne grupe, pacijent se šalje u inozemstvo, a troškove zahvata snosi Fond solidarnosti.
U situaciji kada pacijent ima donora koji ima istu krvnu grupu, transplantacija se može obaviti u Sarajevu i Tuzli, a zahvati koštaju nekoliko desetina hiljada maraka, dok je cijena u inozemstvu duplo veća u odnosu na onu u BiH.
Izvor: Klix
