Piše: Haris Sejdić
Napomena: Kolumna je prvobitno bila objavljena na portalu tesanj.net sad već davne 2012. godine, ali je ubrzo bila obrisana od strane administratora.
Subota veče, negdje oko 22 sata, februar je 2012. godine. Sjedimo nas nekoliko prijatelja u lokalnoj piceriji Dallas, pijemo čaj, razgovaramo, smijemo, cirkusamo što bi rekli.
U jednom trenutku iz šale i zezancije sam poslao sms poruku našem zajedničkom drugu (u daljem tekstu Simke) za kojeg svi iz društva znamo da je u Doboju izašao haman pa po prvi puta ozbiljno sa djevojkom.
“Selam, gdje si?”,
“Selam, u Doboju, trebal’ šta?” odgovara.
“Ma onako, možda ćeš trebati.” vraćam mu poruku.
“OK” vraća mi sms.
Skoro u momentu mi cijeli “PLAN” pred očima.
Taj Simke je naime prije nepuna dva mjeseca imao za njega jednu poprilično neprijatnu situaciju od našeg jednog lokalnog moćnika. Naime, lokalni moćnik ko i svaki drugi moćnik osjeća se jel’ moćno, pa je tog jadnog Simketa stavio u svoje bijesno auto marke audi, malo ga provoz'o i napomenuo mu nekoliko stvari. Između ostalog da bi mogao da ostane bez posla jer se druži s kim ne bi trebao da se druži, a zna se da mu je on pomogao da se zaposli u to ministarstvo, ali pošto je on dobar čovjek (taj moćnik) da ubuduće mu javlja sve što se tiče “Sejdića i njegovog društva”.
Naravno, saznali smo to odmah, i što se mene tiče ja tome ne bi pridavao neki značaj, ali neki su ipak sugerisali da se malo distanciramo od Simketa.
I tako, družili smo se i dalje, ali ostalo je da “visi u zraku” jel’ nam “pouzdan”. Lično mi je bilo svejedno je li ili nije pouzdan, jer nemam šta ni da krijem, sve što radim je javno i legalno, tako i ako će da prenosi tom moćniku nek prenosi, halal bilo.
Ali, kao neki generalni zaključak je bio da bi ga ipak na neki način trebalo ” malo provjeriti”.
Imao sam ideju da mu nešto plasiram ili plasiramo kao 100 % istinu, nešto bombastično, samo njemu, i ako bilo koja osoba izvan tog kruga to spomene, znat ćemo da je od njega “procurilo”.
Eh, taj moj plan, koji mi je tako u momentu naumpao, se sastojao u slijedećem: da će ga odmah nakon moje poruke nazvati naš drug Mire (koiji zapravo sjedi tu sa nama) i reći mu da sam ga ja zvao i rekao mu da sutra rano ujutro ide izvan granice obezbjeđivati jednog važnog čovjeka. A taj važni čovjek mijenja kompletno obezbjeđenje jer se priprema
atentat na njega. To naravno svi znaju jer o tome svi mediji u regionu pišu. I sad će Mire da kao pita Simketa šta on misli o tome, jer je kao Simke bolji sa mnom.
I tako oni dogovaraju da se nađu za pola sata u Azzaru, a da ću i ja doći sa Spahijom da se vidim sa Miretom (mada smo cijelo vrijeme sjedili). Uglavnom, ja dolazim, zadržavam se par minuta, na izlazu kažem Miretu da ide sve po dogovoru i odlazim kući. Spahija ostaje i kaže Simketu da će možda i on trebati ići, pa da bude spreman sutradan, a da
će mu on javiti. MOŽDA 🙂
Da bi sve bilo uvjerljivije, nakon što sam izašao iz Azzara i krenuo prema Tešnju, za 2-3 minute šaljem Miretu poruku sa “uputstvima”, gdje ga šta čeka i kako da se ponaša, kao i ko je kontakt osoba. Naravno da će odmah ta poruka kao “krunski dokaz” biti pokazana Simketu. I tako. Kreće priča.
Uglavnom, Mire je kao navodno otišao rano ujutro oko 4 sata izvan granice, bio čitav dan i nekad u nedjelju na ponedjeljak stigao kući i ujutro će na posao.(iako nigdje nije ni makao, već naprotiv otišao je VF-a i kad je ugledao sestru od našeg Simketa odmah se vratio kući da ne bude provaljen).
U ponedjeljak predveče sjedimo u Bossu i sad kao Mire mi priča kako je bilo, prepričava utiske, i sl. dolazi i Simke, ja odlazim i na izlazu kažem: Simke, dobar ti je ovaj Mire.
U srijedu sam u Sarajevu, poslovno na sastanku u direkciji u BH Pošti, zvoni mi telefon, vidim dajdža me zove. Znam da ako me zove u radno vrijeme da je nešto sigurno hitno. Odmah po završetku sastanka zovem ga. “Selam, kako si? “Alejkumu selam” “Šta ima, zvao si, bio sam na sastanku?”
E pa nije u redu, kad je ići negdje džaba onda ja idem, a kad idu ljudi za pare obezbjeđivati onda mene ne zoveš, svog dajdžu, znaš da mi treba da koji dinar zaradim dodatno?”
” A o čemu riječ?” pitam ja.
” Pa čuo sam da se išlo dole u Sandžak?” kaže mi dajdža.
” O Bože, hajd molim te ujutro pijemo kafu, objasnit ću ti sve”.
U četvrtak mi otac govori da mu je bio Simke u firmi u kancelariji i pričao da se išlo, preko granice, pratnja, rotacije, čuda, obezbjeđenja, crni džipovi i da idući put ide i on (Simke) lično ,itd…itd…
Otac ga gled'o, nije ga baš sasvim razumio, i pita mene šta je bilo ?
Rekoh smijući se: “Hadžija, nije bilo ništa, objasnit’ ću ti sve, ne sikiraj se, sve je izmišljeno”.
Odem kod dajdže i kažem ko ti je rekao to, kaže čuo ja, rekoh bio ti Simke? kaže on jest.
Rekoh: Pa, dragi dajdža,…” i ispričam mu sve. Kaže on na kraju: ” A jesam isp'o levat, još on meni govori da ti je rekao da nije fer da dajdžu ne zovete da ide, ipak je on preči i sposobniji”.
I opet se će nedjelja i opet će kao ponovo Mire ići preko granice, igra se nastavlja, ali nam je već jasno da “cure informacije”.
Mire je “otišao” tj. presjedio kod kuće cijelu nedjelju, ne paleći ni mobitel, ni laptop, ne ulazeći na FB i ne izlazeći iz kuće, i ujutro će rano na posao. Naime, Mire radi na obezbjeđenju lokalne banke.
Negdje oko 9h Simke je već tu, pita kako je bilo, Mire glumi da je nenaspavan, ali da je sve bilo bez problema, po planu i plus da je dobio dobre dnevnice.
Još mu kao u povjerenju govori šta je sve čuo. Sutradan, lokalni inspektor rodom iz istog sela kao i Mire prilazi Miretu i kaže:
“E… znaš, nije dobro to što radiš. Znamo sve, mogao bi malo ići na informativni, ”
Mire će na to: “O čemu ti”?
“Znaš ti gdje si hodao, mog'o bi ti ostati bez posla”.
Navečer, Miretu kod kuće otac govori: sine Mire, a gdje ti to hodaš preko granice, još sa oružjem?”
“Pa gdje hodam?”
” Znaš ti gdje si išao, meni je čovjek iz policije sve rekao ?”
” Pa aba dragi znaš da nigdje nisam mrdo od kuće, da sam dvije nedjelje po cijeli dan u kući, a ovim danima posao-kuća.?”
“Ne znam ja, nije dobro to što radiš ?”
Za tri dana Simke je već po cijeloj tešanjskoj čaršiji pričao da je on lično išao dole preko granice, da se susreo sa predsjednikom Srbije lično i slične velike priče.
Bilo kako bilo, naš lokalni moćnik sa početka priče, osim što je zadužio svoje policajce da sva saznanja dokumentuju, lično je tadašnjem ministru u DRŽAVI BiH ispričao tu priču i ministar hitno nalaže da se ispita cijeli slučaj tj. gdje se je lice E.B. (nama poznato kao Simke) kretalo izvan granica BiH pod sumnjom da je nosilo i oružje, a da za to nije imalo dozvolu od svog pretpostavljenog.
I istraga se otvara. Šta je pokazala istraga to bi trebalo dalje pitati Simketa. Ministar više nije ministar, pa ne vjerujem da ga to baš i interesuje, ima on važnijih briga. A i lokalni moćnik u međuvremenu je postao “lokalni moćnik” sa daleko većim i težim brigama.
P.S. Molim vas kad ovo pročitate da o tome ne pričate nikome !!!
