Tešanj nije sav u Tešnju. Veliki dio Tešnja je razasut po cijeloj BiH, pa onda i po čitavom bijelom svijetu. Ali, o Tešnju koji nije u Tešnju drugi put ćemo pisati.
Piše: Haris Sejdić
Ovdje govorimo o Tešnjacima koji su u Tešnju, koji stanuju na području cijele opštine pardon općine Tešanj, a u Tešnju svako selo, zaselak ima neku svoju posebnost, neku svoju priču, neki svoj “nam”, što bi rekli stariji insani. Isto tako svaki iole školovani Tešnjak za sebe misli da je baš on poseban i unikatan, a onaj koji je malo više prošao svijeta i uz to još i neku veću školu završio smatra da baš on mora nešto i da piše i da čak i da neki knjigu objavi. Od takvoga stava i (u)mišljenja nažalost nije izuzet ni autor ovog teksta.
Govorimo o Tešnjacima koji piju kafu u Tešnju.
Nekada ne tako davno u Tešnju su bile kafane i kahve koje su čuvale “duh” onog starog Tešnja kakvog više nema. Ima još kafana, ali nema onog duha kao nekad. Otišao je u negdje u nepovrat. Eh, tada se u tim i takvim kafanama i kahvama tačno znalo gdje ko sjedi i sa kim sjedi, šta ko pije i šta jede, kad ko dolazi, znalo se za red i adet i običaj. .. U te kafane su dolazili ljudi koji su već odavno izumrli. ..Oni su imali svoj sto sa onim poznatim kariranim stolnjakom i pričali su svoje priče. ..Oni nisu pisali. ..oni su tako prosto i tako jednostavno pričali, a ostali. ..ostali su sjedili i slušali. ..
To je bilo vrijeme kahva i kafana, a sada je neko novo vrijeme kafića, vrijeme koje je brzo i u kojem se brže živi, vrijeme u kojem se uglavnom pije kafa espresso. ..a, u onim nekadašnjim kafanama se pila bosanska ili turska kafa/kahva sa čašom vode i rahatlokumom, kao sastavni dijelovima narudžbe kafe/kahve.
Dok smo kod kahve, nekad se govorilo a i sad se to možečito da ako te djevojka iz Kaloševića i susjednih sela ponudi kahvom, nemoj da bi popio ni za živu glavu. Nešto je “naučila”, dal’ ona dal ‘joj mati ili nana, na kahvu i ako popiješ “donji si” za vascijeli život, u najboljem slučaju tražiš nekoga da ti “oduči”.
Kahva ili kafa je nekako najvažnija sporedna stvar naših života. “Pa, ‘dje si ti, kad ćemo tu kafu”?- često se može čuti. Čini mi se da bez svega se može, ali bez kafe teško, ne mora to biti bosanska kafa, ne mora biti ni espreso, ima sad u nešto tri u jedan kao neka kombinacija i varijacija na temu kafe. “Eto hvala na kafi i nemojte šta zamjerit’ “, tako se onaj što odlazi sa kafe oprašta od svoga domaćina.
Postoje još nekih priča o kafi, tako npr. iz kafe “ogleda” proriče nekom budućnost ili vidi prošlost. Imaju ti neki što vide to nešto. Imaju opet oni drugi što u to vjeruju.
Tešanjska naselja i sela pričaju svoju priču i imaju svoje običaje. Tako npr. u Mekišu, Dobropolju i u Raduši čut ćete da se govori ekavica. Dete, mesto, seno, belo, mleko, mešati, menjati itd. Ekavica se govori pa hajd, jest čudno ali. ..ne pitaj puno nego slušaj.
Radušani su opet poznati po onoj čuvenoj priči o “natezanju balvana” koja opet pokazuje dovitljivost stanovnika ovih krajeva. Ako nekog interesuje ta priča nek ode do Raduše to mu je tu blizu pa nek čuje uživo.
Raduša je poznata i po nadaleko poznatom junaku Edhemu Edi Hadžaliću, junaku ovog kraja iz 2. Svjetskog rata.
Opet na drugom kraju opštine je selo Šije. Prva zadruga zemljoradnička u Bosni je osnovana baš u Šijama, bilo je to u vrijeme Adem-age Mešića i monarhije Austro-Ugarske.
Šijačka mlada i priča kako su Šijani pojeli sve trešnje koje su prethodno “imale tretman” od strane neke životinje ili čovjeka govore o mentalitu ovih krajeva, ne samo Šija nego i šire.
Kažu da kad vidiš da Miljanovčani bacaju sa mosta pare u Usori, bacaj slobodni i ti, nešto je dobro i neka je velika zarada u pitanju. Inače Ćemani, Omerbašići, Kruške, Klepići, Ahmići su dominantna prezimena u ovom najvećem Tešanjskom naselju.
Piljužićani su u novije vrijeme postali poznati po “aferi sa hodžom” i onoj čuvenoj rečenici “neće unić’, ovdje ga neće zaklanjati” i “mi smo hodžini hodža je naš”.
Za jedan veći dio naroda preko Usore, sela poslije Karadaglija su sva Karadaglije. Za njih je to i Roše i Čaglići i Koprivci i Jablanica i Ripne sve im je to isto kao “to je gore negdje, šta ja znam, sve je to meni isto”. Izuzetak su jedino oni koji imaju neku rodbinu na tom prostoru i još poneki koji svake dvije godine hodaju po selima za vrijeme izbora i obećavaju narodu brda i doline.
Od tzv. zabačenih sela to su Ripna, Čaglići, Tugovići i Koprivci. Inače trend iseljavanja je prisutan u Jablanici, Koprivcima, Čaglićima, oni odlaze i sele se, prave kuće od Mekiša do Jelaha, izuzev onih koji odu da se skoro nikad i ne vrate da žive na području općine Tešanj. Plančići, Torići, Kalabići i Lihići su najčešća prezimena u Jablanici, zatim Spahići, Bavrci, Bureići, Bašići, Salkići ali ovim smo već prešli i na zaseoke Bašiće, Bureiće, Ripnu, pa i Čagliće. Kad smo kod Čaglića tu su najpoznatiji Spahići, Sejdići i Salkići. U susjednim Rošama su uglavnom dva prezimena, jedni se prezivaju Roša, drugi Rošić. Isto pa hajd, ali opet nekako drugačije. Ovi drugi na “ić” su moderniji malkice.
Trepčana se čuvaj ako se prezivaju Hasanabašići, vole se pobiti, narodski rečeno, odnosno potući sa nekim. Jelah je opet mješavina svih ovih sela na jednom manjem prostoru.
Prezimena u samom gradu Tešnju su već čuvena i na širem području, to su Galijaševići, Ajanovići, Smajlbegovići, pa zatim Turalići, Hotići, Đonlagići, Sarići, Korajlići, ima i prezimena Brka, Užičanin, Prnjavorac, i tako dalje i tako dalje.
“Eto hvala na kafi i nemojte šta zamjerit’ .
