Autor: Musadik Borogovac
Sarajevo, 22.11.2014. — Svojom tvrdnjom da je ¨Klinton ubjedio Izetbegovića da odustane od Banjaluke¨, Miro Lazović igra na kartu koju je naučio upravo od Alije Izetbegovića, tj. da Bosancima ¨stranci¨ predstavljaju iracionalno veliki autoritet. Naravno, za takvu deformaciju svijesti zaslužan je i Izetbegović koji je, sa Silajdžićem, ilegalno otvaranje vlastitog Ustava za diskusiju sa ilegalnom stranom (čin veleizdaje po članu 155 tad važećeg Ustava RBiH) predstavljao kao neophodnu i spasonosnu ¨internacionalizaciju sukoba u BiH¨. To mu je uspjelo već sa Londonskom konferencijom u augustu 1992. Za Izetbegovića (i Lazovića, a naravno i Karadžića) jedinobitno u Londonu bilo je da je RBiH otvorila Ustav za diskusiju i sjela za stol sa Karadžićem kao ravnopravnim sugovornikom (što je ispravan odgovor ko je ustvari ¨izjednačio strane u sukobu¨) – a pri čemu je silno prisustvo svjetskih lidera sve do budala u bijelim čaršafima, služilo samo u tu svrhu da se sjedanje za stol (o Ustavu) sa ilegalnim stranama predstavi (¨legalizira¨) kao uspjeh i ¨internacionalizacija¨.
Nakon toga, Izetbegović, ali i oni kao Lazović, mogli su bez problema nastaviti sa tvrdnjama kakva je i ova o ¨pritisku važnih ličnosti iz svijeta¨, tj. da su stranci odnosno ¨internacionalna mišljenja¨, strahovito bitni. Dokaz koliko je to netačno (za RBiH kao tad ravnopravnu članicu UN) je činjenica da je Karadžić kao lider ilegalnih pobunjenika (nepriznate RS) odbijao sve planove i procente podjele sa obrazloženjem da ¨mora da ih njegov parlament potvrdi¨. Dakle, njemu je bilo važnije da postigne suverenitet tj. da ga dobije od Alije (i naredio je da niko ni slučajno ne smije pucati u Alijin avion iznad Aerodroma Sarajevo) nego procenti teritorije koje mu je Alija davao za srpsku državu u BiH. Nikakav Klinton nije mogao to ni tržiti a kamoli davati – nego samo Izetbegović i, naravno, Miro Lazović tvrdeći i danas da je normalno da Alija ne pita legalni Parlament članice UN (tj. da on, Lazović, na to pristaje) dok Karadžić gradi suverenitet ilegalnom parlamentu u šumi na Palama pitajući ga za sve, i tražeći od istih tih ¨što pritišću Aliju¨ da priznaju njegov ¨parlament¨, logično, pošto ga je za to jedino ovlašteni Alija (ali i Miro Lazović kao predsjedavajući Parlamenta RBiH i član pregovaračkog tima) već prihvatio!
Za okretanje ka budućnosti, veoma je bitno razjasniti prošlost i suditi prošlosti. Na primjer, za oslobađanje od dejtonskog okova je neophodno na proceduralno ispravan način ustanoviti njegovu suprotnost sa Presudom Svjetskog suda iz 2007. godine, o zabrani genocida – a time i o zabrani priznavanja rezultata genocida prema članu 53 referentne konvencije UN pridružene Povelji UN tj. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. (poglavlje Ništavnost ugovora) i konzekventno ništavnost (!) dejtonskog potpisa Alije Izetbegovića. Otpor prema tome je veliki jer su se na ‘Dejtonu’ izgradile velike političke strukture sa jako visokim privilegijama i plaćama (upravo danim od stranih protagonista ‘Dejtona’ – insistiranje stranaca i OHR poslije rata) da bi se on prihvatio tj. da bi se osobe u poslaničkim klupama korumpirale novcem za donošenje zakona ¨o prestanku važenja zakona RBiH¨ – jer pravno Ustav RBiH nije mogao biti ukinut mirovnim ugovorom van institucija ustavnosti nego je u Dejtonu samo suspendiran, ali je dejtonskim potpisom otvoren proces da stvarni vlasnici Ustava (građani) bez rata i ¨dobrovoljno¨ izmjene čitav pravni poredak navedenim parlamentarnim metodom ¨donošenjem zakona o prestanku važenja zakona RBiH¨.
To je osnov prosuđivanja o ulozi Mire Lazovića u njegovoj tihoj suradnji sa Alijom Izetbegovićem na legalizaciji srpskog projekta u BiH. Pošto presudu o ‘Dejtonu’ kao rezultatu genocida imamo u Presudi protiv RS od 26.2.2007. od strane Svjetskog Suda (a ne privremenog Tribunala), potrebno je tražiti aktiviranje Presude jer ona podrazumijeva ius cogens normu o zabrani priznavanja RS za sve države svijeta, sve institucije i pogotovo za sve bh. političare. Vrlo korisna stvar, a možda i neophodna, bilo bi političko suđenje (portal ili grupa) Aliji Izetbegoviću sa stalnim postiranjem dokaza, argumenata i kontra-argumenata, jer su sudstvo i politika i strani faktori korumpirani dejtonskom obavezom i potpisom prilikom izbora i preuzimanja funkcije, da će braniti ‘Dejton’ a ne državu BiH. To je također Alija Izetbegović potpisao i tako se obezbjedio čak i od kritike povijesti pa je onda mogao izjaviti svoju posljednju ¨mudrost¨ da će povijest suditi da li je bio u pravu. To je rijetka njegova tvrdnja koja je tačna i trebamo ga poslušati – ispuniti mu želju i početi povijesno suđenje, neophodno za političku i pravnu presudu njegovom životnom djelu: srpskoj novoj državi preko Drine.
Uredio: S. R.
MIRO LAZOVIĆ – STALNI PUTNIK
Autor: Sven Rustempašić
Sarajevo, 22.11.2014. — Miru Lazovića iz perioda agresije na RBiH znaju znalci-svjedoci kao ¨stalnog putnika¨; kažu da ¨nije izlazio iz aviona¨ stalno putujući iz Sarajeva sa Alijom Izetbegovićem po konferencijama i susretima na kojima se najprije ukidala i dijelila RBiH, pa onda sve ostalo. Dakle, Lazović je suučesnik u toj protuustavnoj djelatnosti, te, u najmanju ruku, ima motiv da i sebe pere, a ne samo Aliju Izetbegovića.
I dok je Izetbegović iz pregovaračkog tima sistematski odstranjivao nakon svake konferencije onoga člana u kojem je vidio neistomišljenika, tj. onog koji neće podržati ukidanje RBiH, podjelu njenih teritorija i stvaranje Republike srpske (a i Herceg-Bosne), Lazovića je skoro stalno (najviše puta od sviju) vodio sa sobom u timu jer je u njemu dobio lojalnog klimoglavca koji je sve njegove postupke aminovao – ali samo u svoje ime iako se to pravno tumačilo da je to činio u ime Parlamenta RBiH (iako nije za to imao zakonskog ovlaštenja, a Parlament RBiH nije niti informirao kako treba o sadržaju pregovora i sl.).
Miro Lazović je tako implicite (u domenu simbolizma) i eksplicite (u domenu saučešća u teškom kršenju Ustava RBiH) djelovao i dokazivao da iako nije Srbin iz ilegalnog tabora iredentista i terorista Radovana Karadžića, nego je legalni funkcioner Republike BiH, i on kao i Karadžićevi Srbi podržava ukidanje i podjelu Republike BiH. Lažna se fama oko njega i inače godinama podizala iz robovske želje mnogih Bošnjaka – koja ovom prigodom neće biti objašnjavana. Miro Lazović je poznat po jednom pro-bosanskom aktu na samom početku, prije agresije, ali je ustvari kolaborant u veleizdaji RBiH. A i inače za one koji ga hvale, evo odgovora: Nema tog spiska činjenica o tome što je to Miro Lazović učinio pozitivno za RBiH pa da ga neki i danas hvale i smatraju da je ¨iznad sumnje¨!
(slobodnabosna)
