U ovim obostrano osvetničkim prepucavanjima muslimanskog Istoka i kršćanskog Zapada najteže bi mogli proći muslimani sa periferije muslimanskog svijeta čije je „dvorište“ začetnik moderne islamofobije, Bernard Luis, nazvao „krvavim“.
Piše Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
ISIL-ov zločin nad državljaninom Republike Hrvatske Tomislavom Salopekom (daj Bože da se nije dogodio) pokreće niz pitanja, traži neke odgovore i akciju svih nas koji živimo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pa i šire, ukoliko želimo sačuvati naš zajednički mir i poboljšavati naše odnose, pogoršane proteklim ratovima. Pogledajmo samo nekoliko popratnih pojava nakon toga divljačkog čina: na jednom hrvatskom portalu jedan mladi čovjek, tim povodom, psuje islam; Samir Huskić, učesnik Domovinskog rata u Hrvatskoj, oženjen s Hrvaticom i otac krštene djece, gubi svoje prijatelje Hrvate i sumnjiči se kao potajni simpatizer ISIL-a zato što zadržava svoje muslimansko ime; u okolini Duvna (preimenovanog u Tomislavgrad) šesterica hrvatskih (?) mladića iz Posušja pokušali su u zrak dići džamiju; a jedan biskup je jučer, u povodu katoličkog blagdana Marijinog/hazreti Merjeminog uzašašća/miradža, preozbiljno najavio da se na Hrvatsku sprema „neka nova velika Turska, neka velika Srbija, neka Islamska država“. Iracionalno gorivo, kojim se pokreće svaki veći konflikt, počinje da se pali, pa se postavlja pitanje hoće li ovo ubistvo na dalekom Sinaju – čak i da se nije dogodilo – narušiti uglavnom dobre odnose između katolika i muslimana, Hrvata i Bošnjaka, posebno u Republici Hrvatskoj. Jer u paradoksalnoj logici mase, čijom sviješću dominira iracionalni impuls, za ovo ubistvo krivi su svi muslimani – zato što su ubice nedužnog Tomislava muslimani koji se bore za navodnu islamsku državu.
Ne postoji svjetska muslimanska vlada
Nama se čini da vjerski i politički predstavnici muslimana u obje države, a posebno mediji, ne ističu jednu važnu činjenicu kada – u povodu zločina koji se danas čine u ime islama i muslimana, ali i nad muslimanima i islamom na Bliskom istoku i na Zapadu! – ustaju u odbranu mira i zaštiti ove ili one zajednice. A ta činjenica jeste da globalno muslimansko čovječanstvo nije organizirano ni u kakvu organizaciju koja bi donosila odluke u ime toga čovječanstva! Postojeći OIC (Organizacije islamske kooperacije) zapravo je jedan klub koji se sastaje jednom u četiri godine i više liči na hrpu rogova u vreći nego na ozbiljno političko tijelo. Da ne kažemo kako mnoge muslimanske zajednice – kao npr. Bošnjaci, ili muslimani Hrvatske, muslimani zapadnih zemalja – nisu ni članovi toga tijela. Nikakva, dakle, politička, vjerska ili kakva druga legitimna organizacija nije donijela odluku da se spomenutom hrvatskom državljaninu oduzme život, a koliko je nama poznato, ne postoji nijedno vjersko tijelo, nijedna vlada zemlje sa muslimanskom većinom, čak nijedan ugledniji islamski učenjak koji nije osudio svaku pojavu terorizma u ime islama – jer je ubijanje „onoga koji nije ubio nikoga“, prema Šeriatu (islamskoj vjerskoj legislativi), u Kur'anu i Sunnetu poslanika Muhammeda, s.a.v.s., označeno kao jedan od najvećih grijeha i najstrožije zabranjeno!
„Islamski terorizam“ – izraz nemoći pred zapadnjačkom politikom
No, kako stvari stoje, ISIL neće stati sa ubijanjem i pravljenjem najveće štete, zapravo, muslimanima! Šta da se radi? Jasno, moraju se iskorjenjivati uzroci koji su doveli do pojave ovih terorista – osvetnika koji djeluju iracionalno, svirepo, bez ikakvih moralnih obzira! A glavni uzrok tome je politika savremenog Zapada prema muslimanskim zemljama, bogatim naftom i drugim sirovinama bez kojih je nemoguće pokretati i održavati savremene tehnologije – izvor moći sjeverozapadne hemisfere. Ako vi upadate u tuđe zemlje da biste „širili demokraciju“ i pri tome ubijete najmanje 100.000 njezinih stanovnika, otvorite Abu Gurejb (slučaj Iraka) i Guantánamo, gdje nafatate nekoliko stotina potpuno nevinih muslimanskih mladića i mučite ih u najnesnosnijim mukama, obučene u narandžasta odijela, ako dovodite svoje pudlice – okrvavljene zlikovce na vlast (slučaj Egipta), ako podržavate svaku satelitsku vladu u gotovo svakoj od tih muslimanskih zemalja i ne obazirete se na hiljade Salopeka koje te vlade mrcvare i ubijaju, ako Palestincima osamdeset godina obećavate i ne date im državu, a Izraelu dopuštate da čini sve vrste prekršaja međunarodnog prava- šta možete drugo očekivati osim osvete u biti nemoćnih mladića islamske vjere?!
Muslimani Zapada – moguće najveće žrtve obostrane osvete
U ovim obostrano osvetničkim prepucavanjima muslimanskog Istoka i kršćanskog Zapada najteže bi mogli proći muslimani sa periferije muslimanskog svijeta čije je „dvorište“ začetnik moderne islamofobije, Bernard Luis, nazvao „krvavim“. Gotovo bez ikakve vojne i političke, čak i medijske zaštite, sami žrtve državnog terorizma (Bošnjaci, Čečeni, Albanci…), ti su zapadnjaci krivi zato što pripadaju istoj religiji kao i današnji isilovci, dojučerašnji militanti Al-Kaide i drugi muslimanski osvetnici ili – ko zna – možda i plaćenici Zapada i Izraela. Pošto svakoj vojnoj prethodi mentalna okupacija, prva stvar na kojoj bi morali poraditi svi mirotvorci, u ovom slučaju: vjerski i politički predstavnici muslimana i katolika Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jeste zaustaviti otrovnu medijsku i propovjedničku kontaminaciju naših zajedničkih prostora. Pošto muslimani ovog regiona postaju ili će – sasvim izvjesno! – postati žrtve osvete o kojoj govorimo, onda bi oni morali zatražiti od medijskih kuća obje države da prestanu stigmatizirati islam indirektno ga označavajući kao religiju nasilja, straha i fanatizma time što ciljano ispražnjavaju humani potencijal njegovih termina. Naravno, prvi takav termin jeste džihad, koji u ovoj vjeri označava svaki humani napor da se svako stanje poremećaja vrati u stanje ravnoteže. Pošto je napad na nedužnog čovjeka, narod ili zemlju poremećaj ili stanje borbe, zadaća je muslimanske zajednice da to stanje vrati u stanje mira, međusobne saradnje i blagostanja. Iz kur'ansko-sunnetske upotrebe ovog termina muslimanski pravnici su konsenzusom došli do zaključka da vojnidžihad može biti isključivo odbrambeni rat i da ga može pokretati samo država, a nikada pojedinac! Da li ove stvari znaju voditelji Dnevnika HRT-a 1? Ne znaju, jer oni iz noći u noć cjelokupnu hrvatsku javnost plaše džihadistima, islamistima, islamskom državom, islamskim fundamentalistima, islamskim teroristima…
Da nije bilo i da nejma Republike Hrvatske
Naravno, ništa bolji nisu ni bh. mediji, a o medijima Srbije i „manjeg bh. entiteta“ovdje nećemo ni govoriti. No, Republika Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj su njezini građani muslimani dosegli najviši stepen svojih sloboda kada se te slobode usporede sa onima u svim drugim zemljama Zapada. Sa svojim muslimanima je Republika Hrvatska – zahvaljujući, prije svega i prije svih, velikom borcu za muslimanska prava, muftiji Šefki-ef. Omerbašiću – potpisala Sporazum koji im daje ta prava i koje ovaj naš susjed doista, u većini, poštuje. Islam je u Hrvatskoj već 1916. g. priznat kao religija, a muslimanska (bošnjačka) zajednica ovdje institucionalno djeluje već od 1878.g. Bošnjaci i bosanski jezik priznati su u Ustavu ove zemlje; u Hrvatskoj se grade džamije i mektebi na sve strane; u Hrvatskoj je preko sto muslimana za univerzitetskim katedrama; u Hrvatskoj vojsci djeluju muslimanski vojnici i časnici čije se vjerske tradicije naglašeno poštuju; hrvatska država plaća muslimanske vjeroučitelje, finansira islamsku gimnaziju u Zagrebu; u Domovinskom ratu za odbranu Hrvatske učestvovalo je 25.000 muslimana, od kojih je 1.180 njih palo za tu svoju domovinu kao šehidi; itd. Možda se nigdje u modernom Svijetu humanije i prosperitetnije nisu susreli islam i kršćanstvo kao u Hrvatskoj.
Da, iza dva naroda i dvije države, kod kojih je bilo gotovo nestalo loših povijesnih pamćenja, stoji mračni interval prošloga rata, napad HVO-a i Hrvatske vojske na Armiju Republike Bosne i Hercegovine, otvaranje koncentracionih logora za Bošnjake po Hercegovini, Ahmići, Stupni Dol… te nekoliko osvetničkih akcija naše Armije i poslijeratnih muslimanskih fanatika na bh. katolike, Hrvate, itd…, ali, ipak, valja znati da je u Hrvatskoj prevladao glas Vlade Gotovca, pokojnoga kardinala Kuharića, Nikice Valentića, Ante Žužula, Marka Veselice, Ante Kovačevića, Stipe Mesića, Perice Jurića… da se taj sukob prekine i da dva naroda nastave živjeti u miru i blagostanju. Svaki bi Bošnjak morao znati da bi, da su Miloševićevi tenkovi pokorili Zagreb, nestankom nezavisne Hrvatske, nestalo i Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, a da danas, kada još velikosrpska čizma gazi pola Bosne i Hercegovine, većeg aduta našoj zemlji i narodu da se izvuče ispod te čizme od Hrvatske i Slovenije – nejma!
Hoće li, onda, osvetnici sa obje strane uspjeti srušiti tu harmoniju? To ovisi od brojnih čimbenika, što bi se reklo na bratskom hrvatskome jeziku.
