Ocrniti islam, baciti ga u okove, u očima današnjega svijeta znači proglasiti religioznost i duhovnost nepotrebnom.
Pročitavši knjigu Opsada islama zapitao sam se – zašto je zapadnom svijetu ili Europi, kako hoćete, potrebna danas tako jasna distanca od islama? [Darko Pavičić]
Piše: Darko Pavičić
Nije prošlo niti nekoliko dana od krvoprolića u Parizu i terorističkog čina u redakciji satiričkog časopisa Charlie Hebdo, kada me nazvao muftija Aziz Hasanović i pitao jesam li slobodan za promociju knjige Opsada islama za današnji dan, jer se, kako reče muftija, i ova knjiga uklapa u taj događaj, odnosno, pomaže razumijevanju onoga pred čim već svi zajedno dugo stojimo i promišljamo, a to su suvremena zbivanja u svijetu i islam u njima.
Vrijeme u kojemu živimo nije vrijeme za kukavice. Nije to vrijeme ni za lude heroje. Već je vrijeme za razborite i trijezne ljude. Takva je i ova knjiga Opsada islama, odnosno njezin autor, autor ovih intervjua Mirnes Kovač.
Želio bih, kao novinar, prvo nešto reći o formi intervjua. Svaki novinar na početku svoga bavljenja novinarstvom nauči raditi osnovne novinske forme, kao što su: vijest, proširena vijest, izvještaj, osvrt, esej, komentar i – intervju.
Intervju je najzahtjevnija novinska forma, jer od autora traži dobro znanje i pripremu za razgovor. Osobito zbog toga što u pravilu razgovara s osoba koje su stručnjaci, tj. subspecijalizanti u svome području, a on kao “sveznajuća neznalica”, mora u pravome trenutku postaviti prava pitanja ne bi li dobio prave odgovore.
Upravo to majstorski čini Mirnes Kovač, rasplićući pred nama sada, objedinjene u ovoj knjizi, najaktualnije svjetske i lokalne dileme vezane uz islam i njegovo poslanje danas u svijetu.
Čini mi se nekako i držim da su najbolje one knjige koje kada čitate u glavi vam roje gomilu novih misli, šareni koloplet novih ideja i promišljanja, koja su potaknuta onima s lista papira koji se upravo iščitava. Takva je i ova knjiga.
Ne sastoji se samo od Kovačevih pitanja i odgovora najeminentnijih sugovornika današnjeg vremena, koji imaju što reći o islamu, nego i od misli čitatelja, koji traži odgovor na pitanja kako izaći iz nametnutog začaranog kruga islamofobije s jedne strane i terorizma, tobože u ime islama, s druge.
Sekularizam i religioznost
Kažem – nametnutog. Nametnuta i zatvorena kruga, u kojega su nas zatvorili kreatori suvremene svjetske politike i svjetskih tokova, kako bismo u toj režiranoj klaustrofobiji prvo osjetili strah (paniku), kako bismo nakon toga izgubili pamet, a nakon toga i vlastiti identitet. Jer nakon gubitka svega toga – od nas mogu raditi što god žele.
A u ime čega? Evo, na primjer, iz šume tih moji misli dok sam čitao Opsadu islama izdvojit ću nešto – primjerice, u ime sekularizma. tj. odvojenosti vjere/religije od društva.
“Besmislica je govoriti da postoje određene ‘sekularne vrijednosti’. Možete imati bilo kakve vrijednosti koje mogu biti sekularne, npr. možete biti za istospolne brakove, ali im se možete i protiviti. Sloboda govora nije sekularna vrijednost. Znate, Ataturk i Staljin bili su sekularisti, ali nisu podržavali slobodu govora. Dakle, koncept ‘sekularnih vrijednosti’ nema nikakvog smisla. Prema tome, postoji zabuna oko sekularizma kao ideologije i sekularizma kao odvojenosti (separacije) od crkve i države, religije i politike. Ovo je preduvjet za demokraciju. Morate imati odvojenost između politike i religije, ali to ne znači da društvo mora biti sekularno. Društvo može biti religiozno. U Americi imate vrlo religiozno društvo, a postoji jaka i izrazita odvojenost države i relgije”, kaže u knjizi Oliver Roy.
Pročitavši ovo zapitao sam se: zašto je zapadnom svijetu ili Europi, kako hoćete, potrebna danas tako jasna distanca od islama, kao jedne od snažnih monoteističkih, abrahamovskih religija?
Zašto je potrebno raditi tako jake kontraste između sekularnog zapadnog svijeta i jedne religije, posežući čak za nasiljem i terorizmom kao oblikom obračuna s njom da bi je se posve ocrnilo kao ubilačku i nekompatibilnu s današnjim svijetom.
Odrekavši se kršćanstva, kao svoga fundamenta, suvremena Europa prepoznala je islam kao realnu opasnost upravo na istome mjestu odakle je prognala svoju materinsku vjeru. A tu su tzv. univerzalne vrijednosti.
I kršćanstvo i islam zagovaraju iste univerzalne vrijednosti. One su neupitne čak toliko da na njima počivaju temelji svih svjetskih demokracija, premda se one s lakoćom danas odriču svojih temelja, jer nije moderno biti religiozan, već je u trendu biti sekularan.
I u ime toga svoga sekularizma proglasiti religioznost nazadnošću i ludošću doba u kojemu živimo, a što se tiče samoga islama otići još korak dalje, pa ga proglasiti i – ubilačkim.
Hrvatski model islama
Dakako, najlakše je naći luđake i plaćenike koji će to provesti. Čak i besplatno. Pravoj budali ni novac ništa ne znači. Dovoljno ga je zaslijepiti, ideološki i svjetonazorski.
A kako uz to nije ni elementarno vjerski obrazovan, preko noći preobući ga u neko novoskrojeno “vjersko ruho”, okačiti bombe na njega i pustiti ga da tobože u Božje ime kroji pravdu po svijetu.
Koji to Bog dopušta ubijanje u svoje ime? Koji to vjernik u ime vrijednosti koje štuje odobrava pokolj nevinih? Nijedan, dakako. Ali današnjem svijetu kao da je stalo prikazati da se upravo u temeljima vjerskih nazora skrivaju motivi za zločine i nesnošljivosti, kao da su religije i svjetonazori razdjelnice, a ne točke susreta za sužiovot i razumijevanje u današnjem svijetu.
Ocrniti islam, baciti ga u okove, u očima današnjega svijeta znači proglasiti religioznost i duhovnost nepotrebnom, staviti transcedentnost na optuženičku klupu za grijehe i propuste svijeta, i žestoko se obračunati s religioznošću u ime novoga svjetskoga poretka, čija se božanstva isključivo štuju kroz moć, vlast i nasilje.
Možda će zvučati apsurdno, jer smo zemlja apsurda, ali mi pod ovim komadićem neba imamo sreću da su na čelu ove Islamske zajednice ljudi koji koji ne samo da razumiju svijet koji ih okružuje, nego da taj model života i suživota danas nude onom “naprednom svijetu” oko nas, kao npr. Hrvatski model islama, jer taj svijet vapi za pomoći dok traži izlaz iz nametnutog začaranog kruga.
Kruga u kojemu je islam sada na optuženičkoj klupi i u okovima. Ali svjestan upravo snage spomenute zajedničke univerzalnosti nema moralnog prava pokleknuti i odreći se svoga poslanja. Nego zajedno sa svom abrahamskom braćom, pristajali biti oni ili ne dio istoga plemena, tražiti put prema boljem.
Ova knjiga jedan je od mostova na tome putu. I svatko je od nas ovdje dužan izgraditi jedan takav most. Barem jedan. Kako god zna i umije. Inače će se okovi suvremenog svijeta, u ime sekularizma ili nečega drugoga, sasvim svejedno, stezati sve više i više.
Život će se pretvoriti u pakao, a suđen nam je kao zajednički raj.
I na kraju, završio bih jednom molitvom upravo u tome duhu, predsjednika Islamske zajednice Lisabona i predsjednika Abrahamskog foruma Portugala Abdoola Magida Abdoola Karima Vakila:
Gospodaru naš,
Ojačaj našu odlučnost da svjedočimo istinu načinom života.
Ojačaj našu želju da svjedočimo istinu djelima našim.
Gospodaru Svjetova, ti si Tvorac Univerzuma i sveg Čovječanstva, djece Abrahamove, svih ljudi i žena, ma koje vjere bili i onih koji nemaju vjere ili religijskog uvjerenja.
Daj nam:
Razumijevanje da dokrajčimo neslogu;
Milosti i Samilosti da ugasimo mržnju i
Oprost da svladamo želju za osvetom.
Daj moć svim ljudima da žive po Tvom zakonu ljubavi.
Amen.
Aljazeera.net
